Matija (35): ‘Djed je sve započeo bez struje, danas radimo najveće objekte. Ali, temelji su isti’

Ako je djed bio zanat, a otac širenje, Matija je – sustav. Njegov dan počinje planiranjem. Radionički nacrti za svaku poziciju. Izmjere. Provjera detalja. Dogovori s arhitektima, koordiniranje i savjetovanje s dobavljačima

U radionici Lisak dan počinje za kompjuterom.

Dok u proizvodnji već rade strojevi, 35-godišnji Matija sjedi za ekranom i razrađuje detalj spoja koji će kasnije netko u radionici izvesti u milimetar. Prije nego što komad ode na pilu, mora proći kroz nacrt.

„Danas bez radioničkih nacrta nemaš što tražiti na ozbiljnom projektu“, govori u uredu obiteljske tvrtke.

Matija ima 35 godina. Završio je drvnu tehnologiju na Šumarstvu, četvrti stupanj stolarske škole prije toga, i praktički je cijeli život proveo u radionici. U posao su ga uveli djed i pokojni otac – čovjek koji je malu stolariju svog oca doveo do ovoga što je danas – tvrtka koja zapošljava na desetke ljudi.

Djedovi počeci

Danas je Matija taj koji organizira posao, pregovara, mjeri, crta i preuzima odgovornost. Naravno, ništa bez mame Mirjane koja još uvijek uz njega neumorno gura.

Iz kuće preko puta ureda, baka polako pod rukom dovodi djeda. Iako ga danas sjećanje više baš i ne služi, 87-godišnjak rado priča o počecima – još uvijek jasno, precizno i živo.

„Kad sam bil šegrt, to je bilo 1946. godine, osam kilometara sam pješačil do radionice. Pa onda još deset do škole u Oroslavju“, govori nježno. „Ujutro mi je majka dala kruh i bocu mlijeka. I tak svaki dan.“

Tri generacije, isti temelji

Na ovom mjestu koje danas udomljuje obiteljsku kuću, ured i veliku radionu, nekad su Lisakovi sadili kukuruz i krumpir. No, polako je tu počela nicati radionica. Malo po malo. Kad su mu priznali obrt, stari Lisak mogao je uzeti i šegrte, stvarati vlastiti, mali obrt.

“Nismo imali struje. Vrtal sam, tesal, blanjal, sve sam radili ručno”, priča djed. “Najviše sam radil prozore, vratnice, ormariće… Materijala nije bilo, alata nije bilo. Sve se polako stvaralo, sve je bilo ručni rad.”

Matija ga sluša i nježno se smiješi. „Danas imamo CNC, kompjutere, strojeve koji sami računaju. A on je sve radio ručno.“

Razlika između tri generacije ne može biti veća. Ali temelj je isti.

Stalno širenje

Širenje se dogodilo nekako prirodno, ali i donekle hrabro. Matijin tata je od svog oca preuzeo obrt 1988. godine, kad se vratio iz vojske. Nekoliko godina kasnije, djed je otišao u mirovinu. Mirjana je dotle godinama radila u Zagrebu, u srednjoj školi u računovodstvu. No, i ona se odlučila posvetiti obiteljskom poslu.

„Samo mi se jedan dan prelomilo. Bila je zima i pao je veliki snijeg. Satima sam putovala do posla, a onda dok sam se uspjela vratiti… Djeca su mi bila mala, a ja sam shvatila da me po cijele dane nema doma. Drugi dan dala sam otkaz”, prisjeća se.

Ostala je doma i počela voditi knjige obrta. U to vrijeme radionica je bila mala, proizvodnja je bila u prizemlju, stanovanje gore. Godine 1995. prvi su put ozbiljnije proširili prostor. Onda opet. Pa opet. „Tri puta smo širili. Uvijek je bilo malo straha. Ali ako želiš rasti, moraš imati prostora za to“, govori mama Mirjana.

Danas, kad se sve zbroji, imaju blizu tisuću kvadrata i dvadeset zaposlenih – stolara, CNC operatera, pomoćnih radnika, administraciju. To više nije samo stolarski posao. To je ozbiljna organizacija posla, konstantne ponude, gradilišta, rokovi, kontrola kvalitete…

Rade velike javne objekte, hotele…

A ako je djed bio zanat, a otac širenje, Matija je – sustav. Njegov dan počinje planiranjem. Radionički nacrti za svaku poziciju. Izmjere. Provjera detalja. Dogovori s arhitektima, koordiniranje i savjetovanje s dobavljačima poput Elgrada, gdje će s ljudima s kojima surađuje godinama saznati koji su novi materijali, koji je idealan za što… „Papir svašta podnosi“, kaže. “Ali kad dođeš na gradilište, onda vidiš što je realno.”

Iako još uvijek relativno mlad, prošao je sve. Od naizgled nemogućih zahtjeva do projekata koje je, zbog čudnih okolnosti, doslovno trebalo spašavati. „Nijedan posao ne prođe bez problema. Razlika je u tome koliko si spreman reagirati.“

Danas rade velike javne objekte, fakultete, kulturne institucije, wellness centre, hotele. U Zagrebu su istovremeno na nekoliko velikih gradilišta. „Najljepše je kad dobiješ cijeli prostor. Kad vidiš cjelinu – recepciju, obloge, vrata, namještaj. Kad znaš da si sudjelovao u nečemu što će trajati.“

‘Moramo biti picajzle’

U radionici je posao jasno podijeljen. Netko radi samo vrata. Netko je zadužen za namještaj. Netko za vanjsku stolariju. „Ne može danas jedan čovjek raditi sve“, kaže Matija. „Specijalizacija je nužna.“

Najčešće rade s MDF-om, ali kod konzervatorskih projekata i s punim drvom. Svaki komad prolazi kontrolu. „Moramo biti picajzle. Ako radiš velike projekte i poštuješ svoj rad, nema mjesta greškama. Sve je u milimetrima.“

Sve mjere, sve dokumentiraju. „Prije se radilo po dogovoru. Danas bez nacrta nemaš zaštitu ni ti ni investitor.“

Temelji, radna etika, odgovornost

Kad ga pitamo što je preuzeo od oca i djeda, Matija ne odgovara romantično, ali to što govori možda je i vrjednije.

„Temelje. Radnu etiku. Odgovornost.“ Ipak, način rada je drugačiji. „Danas moraš znati više od samog zanata. Moraš razumjeti građevinu, rokove, materijale, komunikaciju s investitorima. To je pola posla.“

U kontekstu današnje stolarije, Matija i njegova generacija nisu samo majstori. Oni su organizatori, projektni menadžeri, tehničari, pregovarači. Dok djed priča o hodanju osam kilometara do radionice, Matija na ekranu rotira model spoja.

Između ta dva svijeta stoji ista stvar – odnos prema poslu pun poštovanja.

---

Hausov native sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.