Jedan dan u pogonu u kojem strojevi rade 24 sata dnevno, a tim od 76 muškaraca vodi Milka

‘Strojevi u pogonu pale se u ponedjeljak u 6 ujutro i gase u subotu u 14 sati. Ljudi se, naravno, izmjenjuju; rade u tri smjene, ali sami strojevi rade od 0 do 24. Drugačije ne bismo stigli obraditi i isporučiti svu tu silu narudžbi koje imamo’

Jutro je, nešto prije šest, obična srijeda. Vani je još mrak, grupica muškaraca stoji pred golemom zgradom na Žitnjaku i razgovaraju; smiju se. Čini se da uopće ne primjećuju da je temperatura debelo ispod nule. I unutra je već prilično živo. Iako je svima radno vrijeme od šest, ovdje su ranije. U miru piju kavu, čavrljaju, pripremaju se za još jedan buran, radni dan.

Desetak minuta nakon šest na parkiralište ulazi šleper. Ona grupica odjednom nestaje negdje u zgradi. Mrcina od kamiona zastaje ispred skladišta i par sekundi kasnije dio muškaraca se vraća, sad u viličarima. Tišinu još uvijek gotovo praznog parkirališta prekida samo onaj bip-bip zvuk kad mala vozila, koja izgledaju kao da su na baterije, krenu u akciju. Kad počnu, sve zajedno ne traje više od 10 minuta.

Pred nama se, naime, odigrava savršeno uigran ples; dva viličara, od kojih jedan na krovu ima kapu Djeda Mraza, doslovno klize uz gigantski kamion te jedan oko drugoga. Brzopotezno skidaju natovarene palete s ivericom koju će Elgrad toga dana ovdje – u svom najvećem centru u Hrvatskoj – obraditi i prodati. Uredno slažu palete uz skladište pa odlaze po nove, sve do trenutka kad šleper, u kojem je do maloprije stajalo 1300 kvadrata ploča, ne ostane posve prazan.

Strojevi rade od 0 do 24, ne gase se

Ovo je samo jedan od nekoliko kamiona koji tijekom dana dolaze u Elgradov centar na Žitnjaku, dovozeći ili odvozeći materijale u druge centre diljem Hrvatske, Bosne i Austrije. Osim što im je ovdje salon, u koji možete ušetati i kupiti što vam treba za izradu namještaja, tu im je i centralna radiona. Ovdje se pile, kantiraju i na razne druge načine obrađuju materijali koje naručuju obični kupci, stolari i velike firme. I radi non-stop.

Pritom to mislimo doslovno – non-stop. Ovako uigrani sistem ne viđate baš često.

“Strojevi u radioni pale se u ponedjeljak u 6 ujutro i gase u subotu u 14 sati. Ljudi se, naravno, izmjenjuju; rade u tri smjene, ali sami strojevi rade od 0 do 24, šest dana u tjednu. Drugačije ne bismo stigli obraditi i isporučiti svu tu silu narudžbi koje imamo”, govori nam Marko Pršir, voditelj prodaje, dok šećemo kroz cijeli centar.

‘Gdje su problemi, tu dođe Marko’

Marko je dosta čudesan tip. U Elgradu je dobio posao kad se na blef, kao 20-godišnjak, prijavio na oglas za trgovca. “Još sam bio klinac, nisam imao pojma što želim i nisam mislio da će mi se ikad javiti. Ali, svejedno sam se prijavio. Drugi dan su me zvali, treći sam već bio tu”, smije se. To je bilo prije 16 godina. Otada je postao jedna od ključnih osoba u kompaniji. “To nam je postala interna šala: ‘Gdje su problemi, tu dođe Marko'”, opet se smije.

Pršir je, naime, s pozicije trgovca početnika u jednom od centara polako napredovao do voditelja smjene, pa do čovjeka kojeg zovu kad god u nekom od centara treba “malo posložiti stvari”. To “slaganje” je stidljivo počelo u Puli i Rijeci, da bi se posve uobličilo 2016. kad je dobio ponudu da postane voditelj maloprodaje za BiH, gdje Elgrad također ima centre.

“Trebali su nekoga tko će ovaj naš sistem poslovanja prenijeti tamo. Bio sam još uvijek užasno mlad, tek 26 godina, ali valjda su nešto vidjeli u meni. Možda to da sam bolesno pedantan? Ne znam. U svakom slučaju, trebao sam ostati par mjeseci, ostao sam četiri i pol godine. I bilo je divno. Ljudi tamo su čudo; u Sarajevu sam upoznao i danas najboljeg prijatelja, njegovom djetetu sam kum. Kad god netko od njih iz Bosne dođe u Zagreb, pa i kupci, obavezno mi se jave za kavu”, govori razdragano.

‘Ispilimo dva olimpijska bazena iverice – dnevno’

Kad je postalo jasno da je BiH savršeno posložena, broj zaposlenika s 12 narastao na 70, a broj otvorenih centara s dva na tri (Sarajevo, Banja Luka i Tuzla), došao je red na Zagreb. Prije nešto više od četiri godine zvali su ga, naime, da se vrati i preuzme mjesto voditelja centra na Žitnjaku. I otada je tu.

Žitnjak ima preko 130 zaposlenika, otprilike polovica ih je u prodaji, a polovica u pogonu i skladištu. Dok prolazimo svaki djelić 10.000 kvadrata velikog prostora, Pršir o svakom segmentu govori jednako suvereno i jednako uživljeno.

“Nedavno smo računali – kad bi se skupila sva iverica koju Žitnjak dnevno ispili, mogla bi napuniti dva olimpijska bazena. U jednom danu ispilimo 3200 kvadrata iverice, kantira se 13.000 metara materijala i odradi oko 220 naloga. Milka i ja smo već toliko uhodani, da više ni ne primjećujemo te sulude brojke. Ali onda kad povremeno ipak stanemo i to osvijestimo, oboje se malo šokiramo”, priznaje, dok nas provodi kroz golemi šator pored pogona u kojem su od poda do stropa poslagane ploče isključivo čisto bijele iverice: “Ovo je nama samo dva dana piljenja”, dobacuje ležerno.

Sav materijal ispilili bi u svega osam dana

Milka o kojoj Pršir govori je voditeljica proizvodnje centra Žitnjak – Milka Grbić. Žena je hodajuća statistika, mozak joj radi zastrašujuće brzo. Sve brojeve ima u glavi, u svakom trenutku zna koliko kojeg materijala ima na zalihama, savršeno predviđa koliko će se čega tog dana odraditi – ovisno o tome tko joj je taj dan u smjeni – i što mora naručiti iz centralnog skladišta u Lekeniku, a kako bi im stiglo onim šleperom u šest ujutro, pa opet novim oko 12, pa opet jednim od kamiona tijekom dana…

“Ovo sve što vidite od materijala, poslagano svuda oko nas kroz svih 10.000 kvadrata prostora, mi bismo potrošili u osam dana da nam ne dođu nove zalihe. Dakle, nakon 7, 8 dana – sve bi bilo prazno”, slikovito potvrđuje ono što nam je i Marko već ranije rekao, dok nam otvara internu aplikaciju u kojoj se nalazi apsolutno sve – skrola kroz smjene, broj ljudi, broj ploča na zalihama, koliko je čega obrađeno, koliko narudžbi ima… “Ako nešto i nije u mojoj glavi, ovdje je”, namiguje.

Svi muškarci u pogonu odgovaraju Milki

Milka je u Elgradu sedam godina, vodi centralnu radionu i odgovorna je za zalihe materijala koje treba obraditi. Ona je ta kojoj odgovara ekipa na pilama, kantericama, preši, CNC-u, u skladištu…

“Mojih dečki je 76. Raspoređeni su po pet odjela koji blisko surađuju, a na prvom mjestu nam je pila. Imamo ih pet, kanterica sedam, imamo i prešu, CNC, aluradionu… Na većini strojeva radi se u tri smjene i dosta njih zna više operacija; recimo raditi i na kanterici i na pili. To nam omogućava da se u svakom trenutku prilagođavamo potrebi. Da bismo bili i ostali najveći centar, moramo biti savršeno uigrani. I jesmo. Samo jučer dečki su napravili 20 tisuća metara na pili. To su ogromne brojke”, govori u trenutku kad je prekine zvonjava mobitela. Pogleda broj, mora se javiti.

“To je drugi red lijevo. Ne ne, ne ide 16-ica kod nas, neka piči za Lekenik. Sigurno”, kratko odgovara i poklapa. Dosta je jasno da je teško nešto može iznenaditi ili izbaciti iz takta.

Imaju vlastiti servis kako ne bi gubili vrijeme

Nešto kasnije opet odlazimo u radionu. Da bismo došli do tamo moramo proći kroz prodaju, nakon čega ulazimo u golemu halu. Djeluje kao ulazak iz jednog svijeta u drugi. I u neku ruku je. Kroz zvučnik iznad vrata glasno svira muzika, u tom trenutku hit iz sedamdesetih ‘The Ballroom Blitz’, benda The Sweet. Svi strojevi rade, na svakom od njih je netko od Milkine ekipe. No, jedan od strojeva u ovoj kakofoniji piljenja i kantiranja stoji nijemo, otvorena trupa. Trojica gledaju unutra, jedan od njih nešto pokazuje.

“Pokvario se, došao nam je naš serviser. Imamo, naime, vlastiti servis. To je jedini način da strojeve, kad nešto zapne, što brže vratimo u pogon. Kad bismo svaki put morali čekati ovlašteni servis za popravak, ne bismo ništa stigli. Ovako imamo ekipu koja uskače po cijeloj zemlji; idu od radione do radione, gdje god treba”, objašnjava Marko.

I ovdje je vidljiv onaj njihov dobro uigran sistem; da što više kvalitetne radne snage pokušaju naći u vlastitim redovima. Naime, jedan od zaposlenika koji se nedavno pridružio serviserskom timu je mladić koji je donedavno radio na pili. Način na koji je reagirao kad bi stroj zaštekao, naveo ih je da mu ponude novi posao.

“Naprosto smo primijetili da kad god bi se nešto pokvarilo, on ne bi samo stao sa strane i čekao popravak, već bi proučavao i pokušavao sam učiniti nešto. Bilo je očito da ga to zanima. Stoga smo ga pitali želi li probati naučiti popravljati strojeve. I evo ga danas, radi upravo to”, govori Pršir.

Kamioni svakodnevno voze u druge gradove

Dok puni pogon fokusirano radi, svatko na svom stroju – ubacujući ploču po ploču i utipkavajući podatke u kompjuter kako bi mašina odradila većinu, u skladištu ubrzano rade dvojica. Premeću materijale po golemom prostoru; jedan radi na izdavanju robe (za vanjske centre i za kupce), a drugi slaže materijale za pogon. I sve im savršeno ima smisla. Svako jutro, naime, od kolega dobiju detaljan popis; što i kako sve treba složiti. Svaki nalog ima određenu boju, svaka boja ima svoje regalno mjesto i svi znaju što im je činiti s nekim materijalom, ovisno o boji koju vide. Kako smo rekli; savršeno uigran sistem.

Ovdje, pred skladište, najmanje dva puta dnevno dolaze kamioni po robu za ostale centre. Na Žitnjak, naime, šalju materijale koje oni sami ne mogu obraditi jer, recimo, nemaju prešu ili neki drugi stroj koji im treba za obradu koju kupac traži. Marko kratko pita kolege što danas ide, bez usporavanja počnu nabrajati: “Danas su Varaždin, Slavonski Brod, sad ide za Rijeku, pa Zadar, Lekenik je već otišao, Sisak…”

Ne, nema stajanja.

Malo drugačiji odjel, u kojem je sve mirnije

Idući na redu je malo drugačiji odjel; pomalo izmaknut od svega, u nekom svom filmu. Već po glazbi koja vas dočeka kad uđete u aluradionicu, znate da ovdje sve ide malo sporije i lakše. U ovom slučaju, to je melankolični pjesmuljak s početka 2000-tih ‘Wherever You Will Go’, benda the Calling.

“Ovdje nam rade nešto stariji dečki, neki su pred mirovinu. Rade puno sa staklom i aluminijem; slažu klizna vrata, regale… Za to ipak treba malo više strpljenja i mirnija ruka”, govori Marko, dok jedan od profesionalaca pred nama slaže stakleni regal. Sve pažljivo priprema, korak po korak: čisti aluminijske okvire, buši u njima rupe pa nježno otpuhuje prašinu, šprica pa čisti staklo i potom sve oprezno slaže.

Samo kratko podiže pogled: “Nemojte da mi supruga vidi u medijima kako tu lijepo čistim stakla”. Blago se nasmije, pa koncentrirano nastavlja, jer malo žešći pokret znači pucanje stakla.

Polovica zaposlenika dolazi iz Petrinje i Siska

Inače, ima jedna stvar koja je osobito zanimljiva u cijeloj ovoj priči, a očito ima veze s time otkud je čovjek koji je stvorio Elgrad. Miro Abramović originalno je Petrinjac, a kompaniju je osnovao prije 30 godina. S uspjehom su došla i radna mjesta, a ovdje ih gotovo pola popunjavaju ljudi iz Abramovićevog kraja.

“U vrijeme kad se svi borimo s pronalaskom kvalitetne radne snage, mi je imamo zbog Petrinje i Siska. Polovica je ljudi, i u prodaji i u radioni, otamo; rade već godinama i svi su redom divni. Dolaze u Zagreb svaki dan, treba im manje od sat vremena. Ponekad stignu i prije nego što se ja kroz gužvu probijem iz svog stana u Zagrebu”, govori Marko.

Teško je u tom trenutku ne pitati za potres; kako je utjecao na sve. Dok nam Pršir opisuje taj period, polako izranjaju odnosi koji ovdje vladaju.

“Bilo je strašno, pola zaposlenika ovdje prošlo je kroz nešto nezamislivo. I naravno da u tom periodu nisu mogli raditi, ali zato su svi drugi nevjerojatno potegli. Snašli smo se, pokrili, kao i bezbroj puta dosad, jer svi znamo što nam ova firma znači. Zvuči patetično, ali ja zbilja ne mogu zamisliti da radim negdje drugdje. Ako nešto znam za Elgrad, onda je to da čuva i cijeni svoje ljude, a to je danas teško naći”, govori Marko kojeg, neizbježno, pitamo je li firma pomogla onima kojima su tada stradale kuće, možda im dala materijale?

Kratko, bez puno pompe, odgovara: “Naravno. Puno njih, u dosta ozbiljnom iznosu.”

---

Hausov sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Elgrad.