Usred betonom uništenog Zlatibora podigli su ovu drvenu vikendicu, na prirodnoj stijeni

‘Izložena prirodna stijena nosi težinu cijelog objekta. Ona nije samo dekorativni element objekta i lokacije, već i osnovni konstruktivni element koji nosi i posebno naglašava sirovost prirode’

Srbija godinama ima golemi problem sa Zlatiborom. Kao što su i naše vlasti dopustile bjesomučno betoniranje nekih od najljepših i najvrjednijih dijelova Hrvatske, tako i ta magična planina na zapadu Srbije sve više gubi borbu s masovnim turizmom, sumanutom apartmanizacijom i betonskim gigantima.

“Prošle sam godine prvi put nakon 15 godina otišla na Zlatibor. I koliko god fotografija vidjela prije toga, ni jedna od njih ne može dočarati stupanj devastacije prirodne sredine i štete koja je tamo učinjena… Umjesto da se dalje njeguje, čuva i unapređuje, jer je riječ o neobnovljivim i iznimno važnim resursima, netko je odlučio sve to zabetonirati…” Ova kritika arhitektice i članice srpskog kolektiva Ministarstvo prostora Ive Čukić, koju je iznijela za tamošnji portal Mašina, možda najbolje opisuje koliko je stanje na Zlatiboru zbilja otužno.

No, tu i tamo se u moru predimenzioniranih objekata koji niču bez ikakvog razumijevanja i brige za okoliš, pojavi neki koji pruža barem malu nadu i uvid u to kako bi planina mogla izgledati, samo kad bi svi gradili s malo više ljubavi. Jedan od takvih je kuća RI, projekt beogradskog studija a2arhitektura.

Uvjet: minimalno zadiranje u okoliš Zlatibora

Drvena vikendica nalazi se usred borove šume, a uvjet investitora bio je da se minimalno zadire u okoliš. Rezultat je objekt od 225 m2 usred stabala, položen na prirodnu stijenu koja, uz betonske temelje, praktički pridržava cijelu kuću. Kako su nam objasnili autori projekta Vladimir Anđelković i Dijana Adžemović-Anđelković, u cijelu priču ušli su tek u trenutku kad je klijent već bio u posjedu montažne drvene kuće. Dakle, njihov je zadatak bio odmaknuti se od ranijeg koncepta i nekih naizgled zadanih normi te pronaći najbolje moguće, novo rješenje za investitore i za okoliš.

Kako nam pričaju, na postojećem objektu izveli su dosta intervencija koje su, između ostalog, uključivale radikalne izmjene pročelja, promjenu pozicije i funkcionalne organizacije kuće te dogradnju novog ulaznog aneksa. Cijelu priču je zakomplicirala, ali i obogatila odluka da se iskoristi prirodna stijena na parceli koja je na kraju postala jedan od konstruktivnih i estetskih elemenata te jedna od većih vrijednosti projekta.

“Naručitelju je bilo važno da objekt na parceli bude postavljen na način da osigura maksimalnu privatnost; mogućnost kolnog pristupa objektu s parkingom za jedno ili više vozila, kao i očuvanje postojećeg arboretuma na lokaciji uz minimalnu sječu višedesetljetnih stabala, što je ovim pristupom omogućeno. Posebna vrijednost koncepta je očuvanje postojeće stijene koja je postala dio temelja zgrade i koja sudjeluje kako u funkciji tako i u svim vizualnim aspektima rješenja kuće”, objašnjavaju arhitekti.

Rotirali kuću za 90 stupnjeva

Što su, dakle, napravili? Iako je originalni plan prije njihova preuzimanja uključivao pozicioniranje kuće u smjeru istok-zapad po dužoj osi kuće, s prvenstveno sjevernom orijentacijom, oni su cijeli objekt rotirali za 90 stupnjeva.

“Vertikalnim postavljanjem građevine na prirodnom nagibu terena u smjeru jug-sjever formiran je natkriveni ulaz u objekt s razine pristupne ceste. Na ovaj način omogućen je kolni pristup s donje strane i parkiranje ispod kuće. Ovakvo pozicioniranje objekta na parceli rezultiralo je boljom orijentacijom dnevnog i spavaćeg dijela, kao i boljim pogledom prema prirodnom okruženju guste borove šume”, opisuju iz studija a2arhitektura.

Stijena kao osnovni konstruktivni element

Kuća je postavljena na ranije izgrađene armirano betonske temelje, ali su arhitekti, dakle, odlučili iskoristiti i prirodnu stijenu koju su pronašli na parceli i konstrukciju južnog pročelja osloniti upravo na nju. “Ispod sjevernog dijela građevine ulaz u objekt koncipiran je kao zatvoreni, čvrsti blok, koji osim vertikalne komunikacije u ulazni prostor, predviđa popratne sadržaje i boravak na otvorenom u koji se ulazi iz stambenog prostora, odnosno prizemlja kuće”, opisuju.

Dodaju kako im je upravo donji ulazni dio i najdraži. “Izložena prirodna stijena nosi težinu cijelog objekta. Ona nije samo dekorativni element objekta i lokacije, već i osnovni konstruktivni element koji nosi i posebno naglašava sirovost prirode koja okružuje objekt u borovoj šumi”, napominju.

Osmišljavanje novih tehničkih rješenja

Na projektu su, kažu nam, radili oko dvije i pol godine. Sam proces projektiranja – dakle od prve arhitektonsko-urbanističke analize, preko idejnog rješenja do projekta za građevinsku dozvolu i izvedbenog projekta – trajao je oko godinu dana, a izgradnja oko godinu i pol.

Pitamo ih što im je bio najveći izazov u cijelom procesu. Bilo ih je, priznaju, više. Od prilagođavanja već usvojene konstrukcije kuće novom konceptu, preko uklapanja i oslanjanja objekta na stijenu (što je uključivalo i procjenu stabilnosti same stijene), do nekih novih tehničkih rješenja.

“Možda je najzahtjevnije bilo pronaći adekvatno tehničko rješenje za klizne drvene grilje na otvorima koje su se morale uklopiti u fasadni sklop i cjelokupni dizajn drvene fasade. No, i ta pitanja i tehnički problemi uspješno su riješeni zahvaljujući dobrim izvođačima koji su prepoznali posebnost objekta i potrebu osmišljavanja novih inženjerskih rješenja za ovaj konkretan projekt”, govore nam.

Grilje za zatvaranje cijele kuće

Oko čega pak nisu radili kompromise? “Želja nam je bila da se uklapanje objekta na lokaciju, u užem i širem smislu, izvrši tako da se minimalno naruši postojeći dendrološki fond i da se objekt svojim oblikovnim karakteristikama uklopi u prirodno okruženje, da ga dodatno unaprijedi i maksimalno sačuva. Oko toga nije bilo kompromisa”, govore.

Iako su zadržali sve originalne otvore kuće, arhitekti su dramatično izmijenili fasadu, pa su je, kao i krov, obložili “daskama od sušenog bora s izraženim vertikalnim elementima kako bi se struktura objekta maksimalno uklopila u postojeći okoliš. To je dodatno postignuto odabirom završnog tona drva za koji je utvrđeno da je najbliži srednjem tonu kore okolnih crnogoričnih stabala”, opisuju.

Cijeli objekt je zahvaljujući pomičnim drvenim griljama na svim otvorima moguće zatvoriti poput kocke, što je dodatan benefit kod duljih izbivanja iz vikendice, jer pruža zaštitu od atmosferskih utjecaja.

Poštivanje svih ograničenja u zaštićenom području

S obzirom na stanje Zlatibora, molimo beogradske arhitekte da nam daju svoju perspektivu na problematiku. “Potreba za urbanizacijom i zauzimanjem svakog djelića slobodnog prostora, pa i na planinama poput Zlatibora, nepovratno mijenja i narušava prirodni krajolik, mijenja njegovu fizionomiju, a nažalost, nerijetko, urušava sve pozitivne strane izgradnje nekog objekta u ovakvom okruženju”, objašnjavaju.

Zato su, kažu, projektu pristupili posebno oprezno, inzistirajući na svim obveznim procedurama i dozvolama, kako bi maksimalno ispoštivali sva ograničenja gradnje u zaštićenim prirodnim cjelinama.

“Arhitektonsko-urbanističko rješenje je takvo da omogućava očuvanje privatnosti susjeda kao i novog objekta; zadržavanje dendrološkog fonda i nove sadnje; upotrebu autentičnih prirodnih materijala za izgradnju; korištenje prirodnih resursa na lokaciji kao konstruktivnih elemenata”, dodaju uz napomenu da bi takav način gradnje bio poželjan smjer gradnje u planinskim područjima, “uz inzistiranje na ekologiji, očuvanju prirodnih bogatstava lokacije i unapređenju svijesti o načinima suvremenog načina stanovanja.”

Za kraj, pitamo ih kakve bi kuće voljeli u budućnosti vidjeti na Zlatiboru. Kratko i jasno odgovaraju: “Bolje od naše.”

U nastavku pogledajte video animacije koja prikazuje rotiranje objekta: