Iva Zagoda (31)

‘Taj zvuk violine u meni je odjednom pobudio boje. I tada sam shvatila da želim odgovarati glazbi’

Kad su bili na trećoj godini Akademije od Ive Zagode i njezinih kolega iz klase očekivalo se da otkriju što žele raditi, umjetnički. Nakon dvije godine kopiranja, drilanja i praćenja uputa konačno su dobili otvorene ruke. Zadatak je bio naizgled jednostavan: otkriti što je u njima i izvući to van. Stvarati vlastitu umjetnost.
Iva nije uspjela.

“Na trećoj sam radila svašta. Možda najviše geometriju jer me to impresioniralo dok sam učila povijest umjetnosti. I iako mi je to bilo odlično, zapravo nije imalo veze sa mnom. S ničime unutar mene. To je bio samo još jedan utjecaj”, objašnjava, dok sjedimo u ateljeu u zagrebačkom kvartu Voltino.

Iskustvo koje ju je ogolilo

Oko nas su radovi; njezini, Mihaela Klanjčića s kojim dijeli umjetnički prostor, nekih njihovih prijatelja… Sjedimo za malim stolom, ispred nas su gostoljubivo poslagani slatkiši i sokovi. Iva se smjestila u jednoj od fotelja, govori direktno, glasno, fokusirano.

Vraćamo se na Akademiju, u presudnu 2017. godinu. Nakon što je završila tu treću godinu i dalje nije imala odgovor na ključno pitanje: što je njezina umjetnost? Tada je otišla u Prag. Naime, na prvoj godini diplomskog odlučila se na Erasmus. I to ju je, kaže, posve ogolilo.

“U Pragu sam ostala sama sa sobom. Pola godine u stranoj državi, bez ikoga uz sebe, bez vanjskih utjecaja kojima sam tako podložna. Puno sam razmišljala o sebi; tko sam, što me zanima, gdje bi konačno mogla izaći ta moja iskrena nota. I kako da uopće budem sigurna u to što radim, bez potrebe da mi netko kaže – ovo je super, ovo nije dobro.”, prisjeća se.

‘Shvatila sam da želim odgovarati glazbi’

Kad je već bila pred kraj Erasmusa, još uvijek nije imala odgovor. Bila je frustrirana, nesigurna.
“Sjedila sam jedan dan potišteno i depresivno pred Vltavom i razmišljala: ‘Vratit ću se doma – s ničime. Ništa me nije dirnulo, ništa se nije dogodilo.”

U tom trenutku negdje u blizini počela je svirati violina. Zagoda je nešto osjetila. Zapravo, vidjela. “Odmalena me glazba posebno doticala, no na faksu sam, na jednom od izbornih predmeta, otkrila da sam sinesteta (to znači da na zvukove reagira vizualno, vidi ih kao boje, oblike…). Taj zvuk violine u meni je odjednom pobudio boje. I tada sam shvatila da želim odgovarati glazbi.”

Ciklus kojim se probila

Tako je nastao ciklus kojim se probila na umjetničkoj sceni. Čim se te 2017. vratila u Zagreb počela je doslovno slikati glazbu. Zvuk bi nacrtala onako kako bi ga čula. “Prvi ciklus je bio trash sound 90-ih, kad sam doslovno prenosila određene taktove koji su mi budili neku impresiju. Ton sam prenosila kroz boju, ritam kroz tehniku i materijale, a potez je bila ta dinamika pokreta”, objašnjava.

Jedno od pitanja koja se logično nameću jest: zašto trash 90-ih? “Tada je to bilo impulzivno i nisam to shvaćala, ali kasnije sam si to objasnila kroz dva momenta. Kao prvo, Prag zbilja jesu devedesete, i kroz izgled i kroz glazbu. A drugo, ja sam rođena u devedesetima, ta je glazba uvijek bila tu, oko mene. Nekako se nametnula kao logičan početak.”

Nakon trasha, stvar se polako počela razvijati. “Uskoro sam došla do jazza i eksperimentalne glazbe, a zatim mi je kolega s posla, inače glazbenik, otkrio Tigrana Hamasyana, armenskog pijanistu s čijim sam skladbama imala veću šansu uzeti jedan moment i razložiti ga. Uskoro je to u meni pobudilo želju za pokretom. Počela sam to fizički osjećati, ali slika mi nije dopuštala da to izrazim do kraja. I tako sam došla do skulptura”, govori.

Koliko je podložna kritici?

U posljednje vrijeme je, dakle, u skulpturama. Na proljeće se predstavila izložbom ‘Pokret’. “Skulpture su mi više vezane uz pokret. I dalje slušam glazbu, ali nije tako bitan element kao što mi je bila kod slika. Još neko vrijeme sigurno ostajem u skulpturama, ali to ne znači da i dalje ne slikam”, napominje.

S obzirom na Ivin gard, na čvrstoću kojom isijava, pa možda i tvrdoću, zanimalo nas je koliko je u svojoj umjetnosti podložna kritici, onoj izvana?

“Pa, dosad nisam uopće bila. Ne želim da ovo zvuči ružno, da me baš briga što drugi misle, ali to je tako. To je kao da me netko kritizira zato što imam smeđe oči. Nebitno mi je. Uvijek želim stvarati iz sebe. Preosjetljiva sam da bih radila nešto površno, ne bih bila sigurna u to. Ako sam sigurna u nešto i ako to osjećam, to je onda to, nevažni su mi drugi.”

* upit za radove možete poslati direktno umjetnici na Instagram ili preko platforme Kolekcionart.
* fotografije nekih radova snimili: Juraj Vuglač, Šimun Bućan

Radove Ive Zagode možete pogledati u galeriji ispod: