Dizajnirao je aparate koje je imao svaki dom u Jugoslaviji. Božidar Lapaine priča kako ih je stvarao
Gospodin Lapaine je, radeći za Končar, dizajnirao neke danas kultne kućne uređaje za koje nikad nije dobio zasluženo priznanje. Za Haus se prisjeća velike karijere
O Končarovom kaloriferu, njihovoj pegli, bojleru ili štednjaku koje su svi imali,Lapaine govori vrlo racionalno i pragmatično. I nevjerojatno skromno. Ako se njega pita, on gotovo pa nije imao veze s time.
Većina nas ima neku izromantiziranu predodžbu prošlih vremena, pogotovo onih koja sami nismo ni doživjeli. Tako smo i mi, stupivši u Dom za starije Centar u Zagrebu, pomalo fantazirali o tome kako će izgledati razgovor s čovjekom koji je prije četrdesetak godina dizajnirao neke od najpopularnijih kućanskih aparata u prošloj državi. No, o Končarovom kaloriferu koji se probio do većine tadašnjih domova, njihovoj pegli, bojleru ili štednjaku Božidar Lapaine u udobnosti svoje sobe u Klaićevoj ulici govori vrlo racionalno i pragmatično. I nevjerojatno skromno.
Ako se njega pita, on gotovo pa nije imao veze s time. On je, uvjerava, “naprosto radio što se od njega tražilo”. Iako redom govorimo o predmetima o kojima se pola stoljeća kasnije podučava buduće naraštaje dizajnera, gospodin Lapaine ne razumije zašto bi ikome bilo zanimljivo kako su nastali. Na nekoliko puta ponovljenu molbu (još uvijek ne odustajući od te romantične slike) da nam opiše cijeli proces – od zamišljanja preko crtanja do konačnog produkta, gospodin Lapaine veselo nas je vraćao na zemlju:
Božidar Lapaine, fotografiran u Domu za starije osobe Centar Foto: Vjekoslav Skledar
“Pa dobili bismo projektni zadatak, nalog u kojem je sve pisalo: što treba napraviti, kad treba biti gotovo, koliko treba biti veliko i od kojeg materijala. Pa smo izradili što smo trebali!” I to bi bilo to. Kaže, samo je radio svoj posao.
Končar; utočište industrijskih dizajnera
Božidar Lapaine danas ima 88 godina i iza sebe iznimnu karijeru koja je počela u arhitekturi, a razvila se u dizajn i rezultirala nekim kultnim dizajnerskim rješenjima. Imao je, naime, tu sreću da je relativno kratki, ali upečatljivi dio poslovnog vijeka proveo u čuvenom Končarovom Odjelu dizajna, tada rijetkom izvoru dizajnerske produkcije u Jugoslaviji.
Električna kuhalica vode, dizajn Božidar Lapaine, Zorislav Lukić i razvojni tim Končara
Važnost Odjela možda je najbolje svojedobno prikazala kustosica Koraljka Vlajo vrijednom izložbom ‘Skriveni dizajn — Odjel dizajna Končar 1971.– 1990.’ Vlajo je, između ostalog, zapisala:
“Tek je dolaskom Vladimira Robotića u Končar 1970. godine sazrela ideja o osnivanju samostalnog Odjela dizajna… Svjestan opasnosti stihijskog korištenja dizajnerskih resursa u poduzeću takve proizvodne širine kao što je Končar, Robotić se od samog početka zalagao za strateški pristup dizajnu na razini čitave tvrtke. Petnaestak godina kasnije, ovu su ideju u djelo pokušavali sprovesti i Božidar Lapaine i Luka Bando kroz studije standardizacije Končarovih kućanskih aparata.
Žiriranje natječaja Exportdrva na Zagrebačkom salonu 1986.
Fedor Kritovac, Božidar Lapaine, Gojko Prijić, Vjenceslav Richter, Dragan Roksandić i Dragan Tkalec
Iako se Robotićeva napredna ideja stvaranja ‘smišljene politike linije proizvoda’ nikada nije u potpunosti ostvarila, Končarov Odjel dizajna bio je svojevrsno utočište industrijskih dizajnera. Za razliku od većine domaćih tvrtki koje su tijekom neprestane ekonomske krize 1970-ih i 1980-ih godina mahom posezale za kratkoročno jeftinijom licencnom proizvodnjom, Končar je ulagao u istraživanje i razvoj. Kroz Odjel je tijekom dvadeset godina postojanja prošlo petnaestak dizajnerica i dizajnera čiji su zadaci sezali od rutinskog pozicioniranja pločice s nazivom tvrtke do izuzetno zahtjevnog oblikovanja kompleksnih sistema…”
Ključna suradnja među zaposlenicima
Upravo taj “strateški pristup dizajnu na razini čitave tvrtke” ističe i Lapaine kao ključni razlog zašto su njegova, i mnoga druga dizajnerska rješenja u Končaru bila tako uspješna.
Glačalo IDEAL LG 102
“Taj odjel je bil jako interesantan jer je imal posebnu zgradu s 1200 zaposlenih, a većinom su to bili razni doktori. Recimo, radio sam peglu i imao sam kolegicu koja je bila doktorica kemije. Ona mi je objasnila koje materijale trebam koristiti, kako će se ponašati, zašto nešto moram negdje staviti… Taj odnos koji smo svi imali, ta suradnja među ljudima, to je bilo ključno za svaki proizvod koji smo radili”, objašnjava Lapaine koji je u Končaru proveo tri godine, od 1982. do 1985.
Končarevi proizvodi koje je dizajnirao
Njegov opus u tom jugoslavenskom gigantu izgleda ovako: s Dunjom Guberinom dizajnirao je čuveni Aerotherm, kalorifer koji se i danas nalazi u još pokojem domu diljem teritorija bivše države, s njom je dizajnirao i štednjak (E4), dok samostalno potpisuje peglu (IDEAL LG 102) te bojlere (Aquatherm).
Aerotherm kalorifer Foto: MUO
Iako je bilo plodonosno, Lapaine razdoblje u Končaru neće istaknuti ni kao najdraže ni kao najuspješnije. Već ono u DIV-u (Drvna industrija Vrbas), u Banja Luci, gdje je radio prije Končara, od 1970. do 1982., kao rukovoditelj Odjela za planiranje i razvoj proizvoda. I tu ipak malo odlazi u sentimente.
Najljepše mu je bilo u Drvnoj industriji Vrbas
“Bio je lijep taj moj život u Banja Luci. Koliko god sam stalno imao razne susrete s ljudima iz tehnologije – a svi su inženjeri završili škole ili u Sarajevu ili u Beogradu, Ljubljani, Zagrebu… – nikad nije bilo nikakvih razmetanja ni nadmetanja. Ja sam katolik, ti si musliman… Ma kakvi! Pa svi smo jeli isto! Nevjerojatno, ali to su bile stvari na koje bi se neki danas mogli razljutiti, ali tamo i tada ne. Bio je to idealan odnos Muslimana, Srba i Hrvata. To pamtim kao najbitnije i najljepše u tih 10 godina”, govori, a potom nam ipak priznaje još jedan bitan moment:
“I najponosniji sam na ono kaj sam delal u Vrbosu. To je ono kaj je najdulje ostalo prisutno na tržištu.”
Komplet namještaja
A radio je, kako kaže, kompatibilne programe namještaja. To ukratko znači da je radio serije namještaja kojima bi ljudi u bivšoj državi namještali čitave prostorije u svojim domovima, od hodnika preko dnevnog boravka i kuhinje do spavaće sobe. Nešto što je danas većini nezamislivo; kupiti cijeli komplet namještaja u istom dizajnu, tada je bio veliki hit.
Operacija otkrivanja razloga 5. mjesta
No, i na to razdoblje Lapaine, koji je završio Arhitekturu, zapravo više gleda kroz mozak jednog inženjera. Kao jedan od zanimljivijih momenata ističe onaj kad mu je nadležno vijeće naredilo da, kao šef svog odjela, istraži zašto je Vrbas tek na petom mjestu među srodnim tvornicama, uvjereni da je kriv dizajn.
Božidar Lapaine Foto: Vjekoslav Skledar
“I ja sam rekao dobro, idem ustanoviti što je razlog. I tako smo kolega i ja u roku od dva dana bili u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, gdje nam je gospođa objasnila zašto od nas ne voli naručivati. Rekla je: ‘Čuj, slično proizvodi tvornica iz Maribora, ali kad mi dođe njihov kamion pred dućan, u njemu na svakom komadu stoji etiketa s imenom i prezimenom osobe koja ga je naručila. I ja onda točno znam kome to moram isporučiti. A vi? Vi samo stavite neki broj pa onda ja moram tražiti kome to treba ići’. Lijepo sam se vratio i rekao im da nije problem u dizajnu nego u imenima. Bili su oduševljeni. Bilo je sjajno!”, smije se.
Enigma stražnje strane ormara
Dok razmišlja o dostignućima, prisjeća se jednog kojeg se mnogi možda ne bi ni sjetili, ali on ga pamti kao veliku pobjedu. A tiče se stražnje strane ormara.
“Kad sam počeo raditi u Vrbasu većina stvari mi je bilo jasna, samo jedna ne: zašto se leđa u ormaru rade u dva dijela?! To me dugo mučilo, na sve strane sam tražio odgovor. Kad više nisam znao koga da pitam, otišao sam konstruktoru u tvornicu furnira. I on mi je rekao: ‘Nemoj se srditi. To ti je samo radi ambalaže, da stražnja strana u transportu stane zajedno s vratima”. I dalje mi to ide na živce, ali sad bar znam zašto!”, govori te priznaje da su ga uvijek više od svega zanimale i veselile brojke i znanost iza stvari koje je radio.
“Onaj koji je radio dizajn, taj je prvenstveno morao znati koji su zahtjevi proizvođača, prodaje i ambalaže. I onda raditi prema tome.”
Projektirao zgrade u Zagrebu i Parizu
Prije odlaska u dizajn, koji je na kraju i predavao (na Šumarskom fakultetu u Zagrebu bio je od 1982. do 1996., a na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu od 1989. do 2009.)., Lapaine je počeo kao arhitekt, što je i diplomirao u Zagrebu. U Zagrebu je i projektirao dvije zgrade na Trešnjevci, a nekoliko godina radio je u Parizu u arhitektonskim biroima.
Stambeni objekt u Zorkovečkoj ulici
Tamo je doselio sa suprugom ubrzo nakon vjenčanja, kao mladić. Pitamo ga kako je završio baš u Parizu. Gleda nas ispod oka pa mrtvo ozbiljno kaže: “Vlakom.” Potom nevoljko dodaje: “Zašto ne? Pa imam francusko prezime, kam bih drugam otišao?! To mi je bilo nekak najsimpatičnije”.
Prof. Božidar Lapaine snimljen tijekom predavanja na Studiju dizajna
Tamo je par dobio i svoje dvije kćeri, a jedna od njih nam par dana kasnije pojašnjava: “Otišli su u Pariz jer je mama studirala francuski. Naprosto su išli trbuhom za kruhom”. Gospodin Božidar smije se kad se sjeti svoje supruge i francuskog jezika. “Jedan dan se vratila s placa i rekla: ‘Ja njih ništa ne razumijem! To nije francuski koji sam ja učila.”
Novi život i karijera u Parizu
No, u Parizu su dobili šansu kakva je danas nezamisliva. Lapaine je te ’63. stigao na razgovor za posao i naprosto ga – dobio. Bez puno pitanja.
“Nekad je to bilo drugačije, puno lakše. Čovjek me primio, nit me pitao za svjedodžbu, ni za bilo kakve nagrade, samo me zaposlil. Njih nije zanimalo dal’ sam diplomirao u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu…”, priča Lapaine koji se prvo zaposlio kao arhitekt za osiguravajuću kuću koja je gradila zgradu sa stanovima za umirovljenike. U Parizu je proveo šest godina, radio je u biroima, dobio stan za obitelj koja se širila, stvorio život, ali se ipak na kraju odlučio vratiti.
Neboderi u Trnskom, arhitekt Božidar Lapaine
Oglas u Vjesniku za novo radno mjesto
“Napisali smo si za i protiv listu i prevagnulo je da se vratimo. Taman je u Vjesniku objavljena zgodna anonsa, da jugoslavensko poduzeće iz moje branše u jednom gradu traži rukovoditelja, ali nije pisalo u kojem. Mislio sam si – ako nije u Zagrebu, onda je u Osijeku, ali ispostavilo se da je u Bosni. A ja sam rođen u Bosni, u Prijedoru! I tako sam se javio…”, vraća se Lapaine na početke u Vrbasu i definitivnom prelasku iz arhitekture u dizajn.
Naslonjač-ležaj, tvornica Vrbas, Banja Luka, 1970. – 1980., tkanina 57 x 80 x 90 cm
“U međuvremenu je ’75. tamo otvoren tečaj za dizajnere, prijavilo se nas 20-ak. Trajalo je dvije godine, polagali smo ispite u Beogradu, Sarajevu, svugdje…”, prisjeća se.
Pitamo ga, kao čovjeka koji je gradio u Zagrebu i Parizu, je li mu ikad kasnije nedostajalo projektiranje zgrada. Kratko i jasno, bez suvišnog objašnjavanja odgovara: “Ne. Nikad.”
Nikad nije dobio zasluge za svoj dizajn
Lapaine danas vodi miran i povučen život u domu, nažalost bez supruge koja je preminula prije dvije godine. Sretan je što je ostao u svom kvartu, u centru.
“Uvijek sam govorio djeci kad bi ovuda prošli: ‘Tu će mama i tata biti jednog dana. Ja sam zadovoljan ovdje, ovo je moj zavičaj. Stanovao sam u Bosanskoj, u Krajiškoj sam išao u sedmogodišnju školu, preko puta u V. gimnaziju, a sad sam ovdje u domu. Sve je ostalo u krugu.”
Božidar Lapaine Foto: Vjekoslav Skledar
Iako ga danas znamo kao autora nekih kultnih predmeta, činjenica je da Lapaine za karijere nikad nije dobio zasluge ni priznanje kakvo je zaslužio. Tada, kada je naglasak bio na kolektivu a ne na pojedincu – pogotovo u gigantima poput Končara – Lapaine je bio samo još jedan kotačić. No, ako njega pitate, tako je bilo i bolje.
Posebno se zahvaljujemo Dokumentacijskoj službi MUO na ustupljenim fotografijama proizvoda
Koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najbolje iskustvo na našoj web stranici. Informacije o kolačićima koje koristimo ili opcije za isključivanje kolačića možete pronaći u postavkama Police Privatnosti
Nužni kolačići
Uvijek aktivni
Nužni kolačići su apsolutno neophodni za pravilno funkcioniranje web stranice. Ovi kolačići anonimno osiguravaju osnovne funkcionalnosti i sigurnosne značajke web stranice.
Preferences
The technical storage or access is necessary for the legitimate purpose of storing preferences that are not requested by the subscriber or user.
Analitički kolačići
Analitički kolačići koriste se za razumijevanje načina na koji posjetitelji stupaju u interakciju s web-stranicom. Ovi kolačići pomažu u pružanju informacija o broju posjetitelja, stopi napuštanja početne stranice, izvoru prometa itd.The technical storage or access that is used exclusively for anonymous statistical purposes. Without a subpoena, voluntary compliance on the part of your Internet Service Provider, or additional records from a third party, information stored or retrieved for this purpose alone cannot usually be used to identify you.
Marketing
The technical storage or access is required to create user profiles to send advertising, or to track the user on a website or across several websites for similar marketing purposes.