Danas u Orisu: Kako je Prostoria oživjela Richtera

Skice, nacrti i prostorni koncepti čuvenog Vjenceslava Richtera odavno su dio povijesti arhitekture i dizajna; izlagani, analizirani i arhivirani, no uglavnom čuvani unutar crteža, maketa te muzejske dokumentacije. Zato se projekt Revisiting Richter, koji Prostoria ovih dana predstavlja javnosti, čini kao mnogo više od nove kolekcije namještaja.

Naime, Richter sam za života nikada nije svoje ideje doveo do ozbiljne industrijske proizvodnje. Njegov namještaj uglavnom je ostajao vezan uz skice, pojedinačne arhitektonske ili izložbene projekte ili kao integralni dio prostora koji je projektirao.

Sada je Prostoria, kroz suradnju dizajnerskih studija Neisako, Numen/ForUse i Grupa te uz Prostorijin interni tim za istraživanje i razvoj, stvorila kolekciju temeljenu na Richterovim arhivskim crtežima, prototipovima i prostornim konceptima, a koja je premijerno krajem travnja predstavljena u Milanu. Od danas će pak biti prikazana i u zagrebačkom Orisu, u sklopu festivala Dani Orisa.

Dvadesetak komada razvijenih iz Richterove arhive

Kolekcija obuhvaća pet cjelina, VR51, VR52, VR53, VR58 i VR61, s ukupno dvadesetak proizvoda razvijenih iz arhivskih crteža, modela i prototipova cijenjenog arhitekta i umjetnika.

“Desetljeća nakon sredine 20. stoljeća bila su svojevrsno zlatno doba hrvatske arhitekture, umjetnosti i dizajna. Bilo je to vrijeme snažnog kulturnog optimizma, nešto što nam danas ponovno treba, kada su kreativnost, industrija i društvo bili usko povezani, a ideje nastale u Zagrebu bile su globalno relevantne. Iz tog razdoblja dolazi nekoliko autora koji su posebno cijenjeni unutar hrvatske arhitektonske i dizajnerske zajednice. Vjenceslav Richter jedan je od njih.

Projektom Revisiting Richter željeli smo te ideje dovesti u stvarni život, ne kao reprodukciju prošlosti, već kao njezin nastavak, i po prvi put ih podijeliti s domaćom i inozemnom javnošću. U tom smislu, ovaj projekt nije samo o namještaju. Radi se o ponovnom povezivanju s kulturnim trenutkom u kojem je dizajn imao značenje, odgovornost i jasan smjer i o tome da te ideje ponovno zažive danas”, poručio je Prostorijin Tomislav Knezović.

Cilj nije bio napraviti muzejske replike

U procesu razvoja kolekcije tim dizajnera nije imao luksuz potpunih nacrta i gotovih rješenja. Mnogi Richterovi komadi postojali su tek kroz fragmente arhivske dokumentacije, skice, fotografije ili prototipove, pa je velik dio projekta zapravo bio istraživački rad i pokušaj razumijevanja načina na koji je Richter razmišljao o prostoru, konstrukciji i korištenju namještaja.

Kako su objasnili iz Prostorije, cilj nije bio napraviti muzejske replike, nego iz Richterovih ideja razviti funkcionalnu suvremenu kolekciju. Zato se u njoj pojavljuju materijali i obrade koji prizivaju vrijeme u kojem su originali nastajali, interpretirani kroz današnji proizvodni i estetski kontekst.

Namještaj kao integralni dio arhitekture

Richter je bio promišljen, gotovo očit izbor. Teško je govoriti o modernizmu na ovim prostorima, a ne dotaknuti se njegova imena. Bio je arhitekt, umjetnik, teoretičar i jedan od osnivača EXAT-a 51 – skupine koja je početkom pedesetih zagovarala sintezu arhitekture, umjetnosti i dizajna u trenutku kada je takva pozicija ovdje bila gotovo radikalna. Richter nije razmišljao o prostoru kao o zbiru odvojenih disciplina. Za njega su arhitektura, interijer, namještaj, umjetnost i izložbeni postav bili dijelovi istog sustava.

Namještaj nije razvijao kao samostalne objekte, već kao integralni dio arhitekture, kao produžetak prostora i sustava koje je projektirao. Upravo zato mnogi njegovi prijedlozi nikada nisu bili prilagođeni serijskoj proizvodnji.

“Pojedini komadi iz kolekcije proizlaze iz specifičnih arhitektonskih i izložbenih konteksta, od transformacije Umjetničkog paviljona u Zagrebu i EXAT-51 izložbe 1952., preko interijera hotela u Umagu, do jugoslavenskog paviljona na Expo 58 u Bruxellesu i izložbe Italia ’61 u Torinu. Kroz Revisiting Richter, Prostoria prvi put prevodi te arhitektonske ideje u funkcionalni namještaj. Rezultat je kolekcija koja djeluje istovremeno poznato i suvremeno”, objašnjavaju iz Prostorije.

U nastavku donosimo konkretne inspiracije, povijesni kontekst kojem se Prostoria okrenula pri izradi ove kolekcije:

VR51

Povijesni kontekst: Ovaj stolac najraniji je poznati primjer Richterova dizajna namještaja. Nastao je kao dio ideološki i formalno radikalnog projekta transformacije Umjetničkog paviljona u Zagrebu u Muzej revolucije. Unutar monumentalne neoklasicističke rotunde Richter uvodi dramatičan sustav laganih platformi i stubišta koji potpuno mijenja karakter prostora.

Umjesto statične središnje dvorane, stvara otvoreni sustav kretanja i izlaganja. Za projekt dizajnira i tipološki jednostavne stolce čija metalna konstrukcija i ovalne plohe odražavaju jezik neoavangarde. Riječ je i o rijetkom primjeru Richterova produkt dizajna za koji su sačuvane originalne skice, dok se nekoliko preživjelih primjeraka danas čuva u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu.

VR52

Povijesni kontekst: Ovaj stolac bio je jedini trodimenzionalni objekt predstavljen na prvoj i jedinoj izložbi skupine EXAT 51 održanoj 1952. u Zagrebu. Skupina, koju su činili umjetnici i arhitekti među kojima je bio i Vjenceslav Richter, zagovarala je sintezu umjetnosti i arhitekture te ukidanje granica između disciplina.

Stolac je te ideje prevodio u funkcionalan predmet, prenoseći jezik apstraktne umjetnosti u prostor i svakodnevnu uporabu. Kasnije se pojavljuje i u interijeru restorana hotela Adriatic u Umagu koji je projektirala arhitektica Neda Šilović, iako nije sasvim jasno je li izvorno nastao za samu izložbu, hotel ili oba konteksta istovremeno. Danas se smatra jednim od ključnih djela hrvatskog modernističkog dizajna te je dio zbirke Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

VR53

Povijesni kontekst: Početkom pedesetih godina, u trenutku kada se masovni turizam tek počinje razvijati, Jugoslavija se postupno otvara međunarodnim posjetiteljima. U Umagu arhitektica Nada Šilović projektira paviljonski restoran hotela Adriatic, organiziran oko arhitektonske promenade definirane rampom koja vodi prema krovnoj terasi. Iako priroda suradnje nije precizirana, za interijer je bio zadužen Richter.

U prostoru se pojavljuje stolac prethodno prikazan na EXAT-ovoj izložbi, što sugerira da je prototip možda razvijen upravo za ovaj projekt. Richter ovdje uvodi i niski lounge stolac reducirane, gotovo arhetipske forme. Paviljon je kasnije rekonstruiran i naposljetku srušen, a nijedan od originalnih lounge stolaca nije sačuvan.

VR58

Povijesni kontekst: Richterov najpoznatiji arhitektonski projekt jugoslavenski je paviljon na Expo 58 u Bruxellesu. Pobijedio je na natječaju radikalnim prijedlogom zgrade “s temeljima u zraku”, ovješene o središnji stup. Iako je ta konstrukcijska ideja kasnije napuštena, paviljon je zadržao eksperimentalni karakter koji definira Richterov opus. Za razliku od mnogih nacionalnih paviljona koji su uglavnom demonstrirali tehnološka postignuća, jugoslavenski je paviljon predstavljao ideju samoupravnog socijalizma.

Zamišljen je kao fluidan niz terasa koje se iz okolnog krajolika nastavljaju u interijer, bez vrata i čvrstih granica. Arhitektura je organizirana kroz discipliniranu trodimenzionalnu modularnu mrežu unutar koje svaki element pronalazi svoje mjesto. Uz glavni paviljon Richter projektira i manji restoranski paviljon, za koji dizajnira stolce s karakterističnom X-bazom — motivom koji će se pojavljivati u više njegovih eksperimenata s namještajem. Paviljon je osvojio zlatnu medalju i stekao veliko međunarodno priznanje.

Povijesni kontekst: Međunarodna izložba rada održana 1961. u Torinu bila je smještena u monumentalnoj hali Pier Luigija Nervija. Unutar prostora definiranog pravilnom mrežom masivnih stupova Richter uvodi posve drugačiju prostornu logiku. Projektira lagani paviljon bez pravih kutova, sastavljen od kružnih tlocrta podijeljenih na trokutaste segmente. Paviljon istražuje nehijerarhijski sustav prostora i fluidan slijed ambijenata unutar jasno definirane geometrijske strukture.

U interijeru Richter postavlja i interaktivnu instalaciju sastavljenu od pomičnih koncentričnih krugova kroz koju su posjetitelji učili o konceptu jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Za paviljon dizajnira stolce od savijene šperploče čije forme nastavljaju prostornu logiku same arhitekture. Nekoliko primjeraka sačuvano je do danas, a dio se još uvijek koristi u Tehničkom muzeju u Zagrebu.