Ovo su arhitektice čija je obnova kamene kuće na Braču impresionirala Hrvatsku

‘Jedan smo dan zaključile da kad već nemamo love – onda neka bar radimo za sebe i baratamo svojim vremenom. Otvorile smo firmu, dobile prvu gažu i devet godina kasnije – i dalje smo tu’

Kad uđete u ured smješten u prizemlju Tratinske 33, velike su šanse da će vas njegova atmosfera brzo ponijeti. Zapravo, ne njegova – njihova.

U srijedu prijepodne tamo su nas dočekale arhitektice Jelena i Anita, sa svojom suradnicom Lanom. Upravo su složile mali eksperiment u čaši; nude nam ga, zovu ga Cynar spritz. “Cynar je liker od artičoke, zanimljiv je. Posebno u ovoj verziji kad zamijeni Aperol… Morate probati!”, smiju se i nutkaju.

Nekoliko minuta kasnije, u već živahnu atmosferu uletava Marja. Jurila je da stigne, moli za kavu, cure joj u ruku guraju Cynar. Sliježe ramenima, zna da nema smisla odupirati se. Otpije gutljaj, nasmije se – možemo početi.

Obnova kamene kuće u Pučišćima na Braču

Jelena Babić, Anita Krmek i Marja Mia Kolendić partnerice su i suosnivačice arhitektonskog ateljea Salon 33 čiji je projekt obnove kamene kuće na Braču nedavno obišao Hrvatsku. U moru upitnih intervencija i rekonstrukcija, njihova Casa Cava nametnula se kao lijepi primjer kako bi jedna obnova trebala izgledati.

Ured im je mlad, sastoji se od njih tri i suradnice Lane Josipović. Dok razgovarate sa svakom od njih, osjećate neku nepatvorenu opuštenost, srdačnost. Ok, Anita je na prvu malo opreznija, ali joj je zapravo teško ostati ozbiljna uz Marju i Jelenu. Iskreno se smiju, međusobno podbadaju i – čini se – zabavljaju.

‘Željele smo moderni kulturni kružok’

Prije prelaska na cijelu paletu tema, pitamo ih – zašto ime Salon33?

“Oduvijek smo htjele stvoriti radni prostor koji je istovremeno mjesto intelektualnog i kulturnog okupljanja zajednice. Kao neki moderni kulturni kružok. Poznato je da su kroz povijest, posebice u Francuskoj u 17 i 18. stoljeću, cvjetali saloni kao mjesta koja nam “ili ugađaju ili nas obrazuju”.

To su bila mjesta na kojima su se okupljali pisci, umjetnici, intelektualci svih dimenzija i diskutirali o brojnim stvarima važnim tom dobu. I najčešće su ga vodile žene; popularno zvane ‘les salonnières’. One su birale svoje goste, diktirale teme i bile medijatori debate… A 33? Označava naš zajednički novi početak i u novom prostoru, na ovoj adresi na Trešnjevci, na broju 33”, objašnjava Anita Krmek, a mi vam u nastavku donosimo cijeli razgovor s ove tri arhitektice.

Haus: Kada i kako ste se upoznale?

Marja: Na fakultetu. Anitu sam upoznala u prvim tjednima faksa. Na predavanjima sam primijetila curu ispred sebe koja na sva pitanja profesorice diže ruku i daje točan odgovor. Mislim si: s ovom ili nešto nije u redu ili je genijalka. Oportunist u meni nije propustio priliku upoznati se s njom kad sam je sljedeći dan srela u kopiraoni faksa. Potom smo završile u istoj projektantskoj grupi i od tad smo nerazdvojne. Ona mi je i vjenčana kuma. I ispostavilo se da je ipak samo genijalka. A Jelenu sam upoznala nešto kasnije, na jednom od kolokvija iz nacrtne geometrije. Sjedile smo jedna iza druge i uspješno “surađivale” u svladavanju istog. Nakon toga smo proslavile pelinom u Sedmici i to je bilo to…

Jelena: Anita i ja smo se upoznale kad smo došle u isti solarij. To je tad bilo the thing. Ipak pričamo o 2007. godini.

Anita: Ja sam čvrsto odlučila da dolazim u Zagreb odraditi taj fakultet i da mi novi prijatelji ne trebaju. No, ove moje su bile uporne. I nisam požalila.

Haus: Kakvi su vam bili poslovni putevi prije Salona33?

Anita: Diplomirale smo 2012., u vrijeme najgore krize na tržištu. Jedino što se tada nudilo arhitektima bile su legalizacije. To sam nakon diplome i radila u jednoj firmi, a kasnije kao predavač Povijesti arhitekture i Crtanja u Srednjoj tehničkoj školi u Vinkovcima. Bilo je lijepo, ali brzo sam se zasitila i vratila u Zagreb gdje sam se zaposlila kao arhitektica u jednom studiju. Tamo sam ostala par godina, u međuvremenu surađujući s Marjom na nekim zajedničkim projektima. A onda smo jedan dan obje zaključile da kad već nemamo love – onda neka bar radimo za sebe i baratamo svojim vremenom. Otvorile smo firmu, dobile prvu gažu i devet godina kasnije – i dalje smo tu.

Marja: Počeci su nam slični. Ja sam se nakon diplome zaposlila u jednom arhitektinskom uredu kao junior kroz slavno Mrsićevo stručno osposobljavanje. Plaća mi je bila 1600 kuna. To je sad teško zamislivo, ali bila sam presretna što sam se zaposlila u uredu dobrog renomea i dobila mentora. Nakon toga sam par mjeseci provela u Njemačkoj na internshipu i kad sam se vratila, položila sam stručni ispit u Komori. U to vrijeme Anita i ja smo već surađivale na nekim projektima i bilo je logično nastaviti. Jelena nam se pridružila prije dvije godine.

Jelena: Ja sam diplomirala malo prije cura, potaknuta obećanjem roditelja da idem u Ameriku na neki post-grad. To se poslije ispostavilo kao fejk njuz pa sam se vratila u Šibenik gdje sam također svoje znanje gradila na legalizacijama. Iskoristila sam prvu priliku za bijeg i preko jednog europskog programa za mlade otišla na šest mjeseci u Barcelonu gdje sam imala priliku raditi u jednom super arhitektonskom uredu. Po povratku u Zagreb zaposlila sam se u kreativnoj agenciji za arhitekturu i dizajn, a nakon nekoliko godina odlučila da je vrijeme za samostalnost.

Haus: Što jedna kod druge cijenite/volite u načinu rada?

Marja: Kod Anite cijenim nevjerojatnu sposobnost gledanja i čitanja prostora. Istovremeno, njeno projektiranje je nenametljivo, ali jedino moguće. To je jedna lakoća kreiranja različitih osjećaja i atmosfera. Jelena je majstor interijera i slaganja boja, uzoraka i materijala u divan suživot.

Jelena: Anita je zadržala tu neku posebnu projektantsku strast i konceptualizam kroz godine faksa sve do ovog danas ‘realnog’ projektiranja, gdje gledamo kroz cijenu kvadrata i cijenu našeg sata. Ona prvenstveno promišlja prostor kroz kretanje. Kod Marje volim što ne popušta pritiscima i uvijek drži našu viziju na prvom mjestu, dok smo nas druge dvije ponekad mekše pa popuštamo i kalkuliramo.

Anita: Kod Jelene obožavam to što ona isti taj prostor promatra kroz sliku. Ima kapacitet kombiniranja materijala i boja, taj grafički skoro ilustratorski pristup prikazu projekta i stvaranju kompozicije. Marja uvijek ima neki inovativni pristup. Jasni i hrabri koncept u pozadini, moment jasnoće i pročišćavanja nasuprot gomilanju elemenata, što se zna desiti u procesu rada.

Haus: Kako rješavate stvar kad se oko nečega ne slažete?

Marja: Dosta se razgovara oko svega, dosta se komunicira tako da smo uglavnom svi upoznati sa svim aspektima projekata koji se odvijaju u uredu, ali glavnu riječ ipak ima ona koja taj projekt vodi. Tako da ako se ne slažemo, izrazimo svoje dvojbe, ali odluka je ipak na onoj koja vodi riječ. Nema micromanagementa i petljanja u svaku sitnicu jer to oduzima ogromnu količinu energije.

Haus: Kakve si projekte želite u budućnosti?

Jelena: Volimo sudjelovati u projektima tvrtki koje tek počinju graditi svoj brend ili ga nanovo kreiraju. Na taj način sudjelujemo i stvaramo zajedničku priču. Možemo pratiti kako prostor doprinosi poboljšanju poslovanja, odnosima, produktivnosti ili doživljaju brenda. Često nam se dogodi da s investitorima stvorimo odnos koji se nastavi i nakon službenog otvorenja prostora pa zajedno razvijamo nove ideje za budućnost.

Haus: A kakve si klijente želite u budućnosti?

Marja: One koji su voljni doći s pitanjem i problemom, a ne s već fiksnom idejom kako bi nešto trebalo biti ili izgledati. Najvažniji je taj međuodnos arhitekta koji nudi svoje znanje i ekspertizu i klijenta koji je to znanje spreman prihvatiti i otvoriti oči i uši za nešto drugačije, možda čak nešto što mu nije blisko ili ne želi. Teško je raditi s nekim tko nije spreman na dijalog, već samo želi da mu budemo ‘crtači’ njegovih ideja.

Haus: Kakav biste projekt odbile?

Jelena: Eto, upravo takav. U kojem netko inzistira na uskoj jednodimenzionalnoj stvarnosti i skraćenoj viziji projekta. Naravno, ne radimo ni nešto protuzakonito i protivno common sensu.

Haus: Koji vam je najdraži projekt dosad; zajednički i pojedinačno?

Marja i Anita: Definitivno projekt za paviljon u rimskom muzeju suvremene umjetnosti MAXXI, a koji je projektirala Zaha Hadid. Dobile smo priliku predstaviti svoj projektantski afinitet i znanja; od referenci na povijest, teoriju arhitekture i umjetnosti, i to sve bez nekog vanjskog inputa. A i bilo je ugodno radno okruženje; od mladih arhitekata iz cijele Europe od kojih smo mnogo naučile do genijalnog stručnog žirija.

Jelena: Teško mi je reći koji mi je najdraži, sve su to naše bebe. Trenutno sam najuzbuđenija oko projekta jednog showrooma u kompleksu Park Kneževa koji će uskoro izaći u javnost. Tu se poklopilo sve što smo spominjale – novi brend, investitor koji je vjerovao u nas i našu ideju ali i izazovi oko spajanja naizgled nespojivih sadržaja i brendova koji se predstavljaju.

Haus: Kako je došlo do rada na Casi Cavi i koliko je trajao projekt, od idejnog rješenja do izvedbe?

Jelena: Ranije sam surađivala s investitorom na jednom poslovnom projektu, nakon čega mi se obratio oko ovog privatnog. Na njemu smo radili pune četiri godine.

Haus: Što vam je bio najveći izazov tog projekta?

Jelena: Uskladiti tradiciju i nove zahtjeve, u smislu fizike zgrade. Bilo je detalja oko kojih smo dosta raspravljali jer je trebalo naći i kompromise između ‘školskih’ detalja i iskustvenih i isplativih. U tome je svakako veliku ulogu imao kamenar koji je bio glavni meštar na gradilištu.

Haus: Recite nam više o vašem projektu javnog trga koji kreće u realizaciju…

Anita: Radi se o javnom gradskom prostoru, na raskrižju kolnih i pješačkih staza, u centru Vinkovaca uz rijeku Bosut, koji trenutno služi kao parkirna površina. Kako parkinga uvijek nedostaje u gradu, bilo je potrebno reorganizirati parkiranje (sa što manje gubitaka) i osigurati kvalitetniju pješačku zonu koja je proširenje šetnice uz Bosut i osigurava elemente za održavanje manjih koncerata i sajmova. Jednostavno, ponuditi pješaku jednu točku odmora u kretanju kroz grad.

Haus: Na kojim još projektima trenutno radite?

Osim spomenutog showrooma, tri obiteljske kuće su nam u fazi dobivanja građevinskih dozvola, trg u Vinkovcima se kreće graditi na jesen, projektira se jedan divan interijer u Dubrovniku i trenutno radimo na idejnom projektu još jednog javnog prostora.

Haus: Anita, Vi ste i slikarica. Koliko ste tome ozbiljno posvećeni, kako gurate oboje?

Anita: Poprilično sam posvećena slikanju, investiram dosta slobodnog vremena u to. Slikarstvo je zahtjevno, kao i arhitektura, ali mi obje polovice mozga rade naizmjenice. Dok je desna strana aktivna, lijeva odmara i obrnuto, pa jedno drugo nadopunjuju. Slikarstvo mi pomaže u otvaranju kreativne energije, a arhitektura u gledanju na 2D platnu. Ono je veliki konzument mog vremena: istraživanja, proučavanja, odlasci na radionice, posjećivanje muzeja… Zvuči kao da stojiš ispred platna i malo miksaš boje, ali ako se želiš nečemu posvetiti onda moraš odvojiti svoje vrijeme i fokus.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Anita Krmek (@anitakrmek)

Haus: Isključivo ste ženski ured; slučajnost ili namjera?

Marja: Slučajnost definitivno. Imale smo i muške kolege, ali su u nekoj fazi ili krenuli raditi negdje drugdje ili se nastavili educirati. Trenutno je s nama kolegica Lana i odlično funkcioniramo. Ako je neki muški kolega zainteresiran za rad u našem uredu, neka se svakako javi. Uvjeti su odlični! :D

Haus: Je li građevinska zajednica dovoljno napredovala u odnosu na arhitektice? Kakva su vaša iskustva?

Marja: To se pitanje često postavlja pa bi kao jednostavan odgovor na njega rekla: da, situacija je bolja. No, da malo elaboriramo onda bih kazala da je zapravo potrebno dosta znanja, samopouzdanja, nekad i lažnog, samo da se pozicioniraš kao neki ‘autoritet’ i da te investitori i izvođači slušaju i uvažavaju.

Anita: Često se kod nekih situacija zapitam ‘bi li se ovo reklo/dogodilo muškom kolegi?’ i na to nemam odgovor. Nadam se da nije do rodnih stereotipa, već samo do slučajnosti. No, ne zamaram se time puno, radim dalje.

Jelena: Situacija je svakako bolja s investitorima. Spremni su i otvoreni za rad s arhitekticama. Možda još na gradilištu ima nekih predrasuda, jer nekad moramo malo podignuti glas ne bi li nas shvatili ozbiljno. No, prije nekoliko godina svakako je bilo mučnije. Moguće da je bilo do tog mladenačkog manjka vjere u sebe, ne nužno do vremenskog odmaka.

Haus: Da možete birati bilo što u Hrvatskoj; bilo renovacija starog objekta ili izgradnja potpuno novog… Što bi to bilo?

Marja: Ima neka posebna čar u radu na projektu na kojem je puno ograničenja, kao što su renovacije ili zaštićeni objekti ili izazovne parcele. Koliko god to kontraintuitivno zvučalo, zanimljivo je raditi kad nemaš apsolutnu slobodu već si ograničen nekim zadatostima. To nam se i u prošlim projektima pokazalo kao win. Radile smo jednu stambenu zgradu u Vinkovcima čiji su investitori bili otvoreni za opciju da ne rušimo postojeću zgradu, već da je pokušamo prevesti u suvremeni arhitektonski jezik. To je zapravo zadržavanje postojećeg stambenog fonda, ali i postojećih materijala i smanjenje otpada. Rekli bi ‘no waste policy’, što naravno nije do kraja točno, ali je svakako u tom smjeru. Podržavamo tu novu perspektivu gdje se sve više držimo postojećih objekata te njih prenamjenjujemo, dizajniramo za suvremene, trenutne uvjete. Nije nužno uvijek najbolja opcija krenuti od kote plus minus nula.

Jelena: Jako je puno primjera koji podupiru tu ideju, od Case Cave do primjerice šibenske tvrđave. Oboje su odličan primjer cjelovite obnove koja je posljedično i revitalizirala grad. 

Haus: Najljepša/najdraža hrvatska građevina?

Jelena: Tu vrijede različiti kriteriji… Recimo, od stambene arhitekture volim Kuću za dvoje Bogdana Budimirova. Istovremeno je potpuno otvorena i zatvorena, u prirodi ali i introspektivna. Kuća je napravljena po mjeri arhitekta i njegove supruge, ali pronalazim tu i sve ono što bih i sama htjela. Jako simpatičan projekt mi je i Kokošvaroš arhitekata Skroz. To je dokaz da arhitektura nije rezervirana za grandiozne, skupe projekte ili kompleksne investitore. I koke mogu dobiti svoj urbanistički i oblikovno promišljen ‘grad’ koji može promijeniti i percepciju gospodarskih objekata.

Anita: Različito naslućujemo dobru arhitekturu kad ju gledamo po stručnim časopisima pa opažamo crno-bijele aksonometrije, naširoko objašnjene koncepte i to nam bude – wow, i onu arhitekturu u koju ušetamo pa nas nešto fascinira u tom prostoru bez da nam je to prethodno najavljeno. Tu kvalitetu osjećamo samim bivanjem na tom mjestu. Po meni su ključni ambijent i okolina koju je ta arhitektura podržala, da je koncept taktilan, da prostor nudi dobre vizure i aktivira osjećaje. Tu me se posebno dojmila predromanička kapelica Sv. Mihajla kod Stona. Bivanje u njoj je obavijeno posebnom energijom i atmosferom, što smještajno i geografski, što veličinom i bojama, što u odnosu prema suncu i strujanju vjetra… Osjeća se se taj neusiljeni smisao za prostornost.

Marja: Danas se gradi dobra arhitektura, ali ona je često vezana za privatnog naručitelja pa imamo gomilu relevantnih obiteljskih kuća i stanova koji se ne mogu posjetiti i osjetiti, ali i čija se kvaliteta mjeri mjerilom onoga koji u njoj živi. Gradi se manje javne arhitekture nego u prošlosti, pa je tu manji broj učilišta, bolnica, muzeja ili zgrada političke namjene. Za mene je jedna od najboljih takvih građevina Muzej Apoksiomena na Lošinju. Nudi toliko različitih atmosfera na jednom malom prostoru; fascinantan je. I Hotel Grand na Lopudu ima sve elemente dobre arhitekture…

Haus: Čiji rad cijenite od kolega?

Marja: Krenimo od zrele generacije; svakako Ivanišin.Kabashi.Arhitekti: Kruno, Luli i Iva (Krunoslav Ivanišin, Lulzim Kabashi i Iva Ivas op.a.). Njihovo čitanje arhitekture i potom novo stvaranje na temelju toliko znanja nešto je što treba doživjeti uživo. Od mlađe generacije tu su definitivno Onda arhitektura s Nikom i Krešom (Nika Dželalija i Krešimir Renić, op.a.)

Jelena: Nekoliko Nekoliko su svakako pokazali da su here to stay.

Anita: Volimo i naše dalmatinske kolege; March studio iz Šibenika. Oni rade jednu finu, tihu i promišljenu arhitekturu, kao što je mali trg koji smo sad vidjeli na UHA-inim nagradama.

Haus: Što biste mijenjale u hrvatskoj arhitekturi?

Jelena: Povezala bih projektiranje i promišljanje arhitekture na fakultetu s nekim realnim životom i radom nakon njega. Potpuno su drugačiji procesi kasnije, kada si opterećen raznim obavezama – od financija do knjigovodstva i administracije. Način rada kao na faksu ostane održiv samo u slučaju javnih natječaja, što je u Hrvatskoj potpuno neisplativo. Situacija u susjednim zemljama, recimo u Sloveniji, puno je bolja. Tamo se kompenzira to vrijeme posvećeno natječaju. Na taj način arhitekti imaju više motivacije nuditi dobre projekte putem natječaja.

Anita: Ja se ne slažem; mislim da je dobro da smo potpuno ‘nerealni’ dok studiramo. Jedino tako možemo uhvatiti nešto malo slobode i nesputanosti u razmišljanju i hrabrosti u projektiranju. Čini mi se da ovo pitanje ima nekoliko smjerova odgovora.

Marja: Brzina rada i omjer – novac vs. vrijeme zapravo definira arhitekturu. Za dobru i promišljenu arhitekturu potrebno je puno rada, ali i vrijeme ‘nerada’; gdje ćeš si uzeti vremena, razmišljati, crtkarati, čitati stručnu i nestručnu literaturu, obilaziti lokacije, gledati reference, komentirati s kolegama, raspravljati… U strci svakodnevice posla, u kojoj si primoran što prije i što više toga isporučiti i gdje ti glasno kuca satnica, zapravo nemaš puno praznog hoda. Tu se slažem s Bertrandom Russellom i njegovom novelom In Praise of Idleness. Svako ljeto ju iznova čitam.

Anita: Prvo što mi pada na pamet je beskrajna papirologija za bilo kakvu prostornu promjenu. Sjećam se prof. Oluića koji je bio ogorčen što i grad Venecija zahtijeva manje papira i ‘opravdanja’ za neke promjene, dakle dogradnje i suvremene intervencije, od našeg Donjeg grada. Budimo realni, nisu sve zgrade Donjeg grada arhitektonski relevantne, ali sami spomen toga je faux pas. Pola Donjeg grada je čista konfekcija onog doba, jeftina gradnja s jeftinim materijalima, za nižu klasu. Tu si onda između dvije vatre jer, kao, ‘razumiješ’ konzervatore, ali kao arhitekt znaš da je to besmislica. Jer ono što trebamo su baš sve te suvremene intervencije, dogradnje i introdukcija Donjeg grada u 21. stoljeće. Pogledajmo Beč i prvi bezirk – tamo nema straha od modernih intervencija relevantnih projektanata.

Jelena: S druge strane, ne postoji nikakva regulacija i standardi kod projektiranja, primjerice, višestambenih zgrada. To me osobno užasava. U ovom boomu izgradnje novih kvadrata, arhitektura postaje nehumana; i vizualno i funkcionalno. Udaljenosti između zgrada, nepostojeće zelene površine, substandardne kvadrature prostorija, oslikavanje prugama i kvadratima na fasadi ne bi li se, kao, dobila nekakva dinamika… Sve mi to stvara anksioznost, a prosječan čovjek, nažalost, nema izbora. Sad već zvučimo bipolarno, ali kad je ovo pitanje zbilja kompleksno.

Anita: Da, kontradiktorne smo u odgovorima jer su kontradiktorni uvjeti rada. S jedne strane uvjeti su rigorozni; što od strane konzervatora, što od administracija za dozvole. No, s druge strane privatni investitori forsiraju tri spavaće sobe u 50 m2 i grade zgrade direkt na regulacijsku liniju, bez imalo praznog životnog prostora. Najbolji primjer ‘suvremenog’ projektiranja je to što je blagovaonica nestala iz kvadrature stana. Pod egidom ‘open space-a’ odjednom je mali šank naslonjen na kuhinju postao centralno mjesto blagovanja jedne obitelji. Po meni je to prostorno sakaćenje.