Uzbudljiva povijest i neizvjesna budućnost najljepše gornjogradske palače

Grof Vojkffy unajmio je te 1764. godine ciglanu na Tratini ‘da sagradi na doličan ukras i diku grada veoma veliku kuću za koju je potrebno mnogo stotina tisuća opeka’

Stisnuta starim gradskim bedemom koji se naslanja na Mesničku ulicu s jedne strane i impozantnim zgradama Banskih dvora te gradske skupštine s druge, u Matoševoj ulici pomalo skrivena stoji zasigurno najljepša barokna palača zagrebačkoga Gornjega grada.

Kao neka dostojanstvena plemkinja, poznata je po mnogim imenima jer je zadržala prezimena svih obitelji koje su kroz godine živjele u njoj – Vojković, Oršić, Kulmer i Rauch. Danas je možda najprepoznatljivija po funkciji koju je obavljala od 1959. godine pa sve do potresa 2020. godine, kada je u njoj bio smješten Hrvatski povijesni muzej.

Nisu joj to bile jedine uloge, jer je od 1931. godine služila kao sjedište zagrebačkih gradonačelnika, što se nastavilo i u poslijeratno vrijeme. Od 1945. godine, naime, palača je bila dom Predsjedništva Narodnog odbora Grada Zagreba i u njoj je stolovao možda i najcjenjeniji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac.

Kroz povijest nije doživjela prevelike preinake

Danas je palača pod ekstenzivnim obnovama kako unutrašnjosti, tako i eksterijera. A kao i kod svake obnove kroz koju je ova palača prolazila kroz stoljeća, konzervatori nastoje zadržati što originalnije stanje. Srećom, premda je korištena u razne svrhe otkako je prestala biti isključivo plemićka rezidencija, palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch nije doživjela prevelike preinake u unutrašnjosti i sasvim je lako identificirati što su izvorni graditelji imali na umu kada su je podizali.

Dotad omeđen zidinama i bedemima i nastanjen mahom pripadnicima višeg i nižeg plemstva, zagrebački se Gornji grad krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo sve više širiti i spajati s donjim gradom. U stotinjak godina, počevši od sredine 17. stoljeća, Gornji je grad pretrpio nekoliko katastrofalnih požara, što nije iznenađujuće s obzirom na primarne materijale tada korištene za gradnju – drvo, slama i šindra.

A prema prilično strogim gradskim propisima, ukoliko vlasnik u roku od godine dana nije obnovio ili iznova sagradio kuću, to bi zemljište automatski prešlo u vlasništvo Grada. Poučeni iskustvom, vlasnici su kuće obnavljali koristeći kamen, najčešće dopreman iz potoka Medveščak, a počele su se otvarati i ciglane. Gradec je u naselju Tratina, koje se nalazi na području današnje Trešnjevke, osnovao “Varošku ciglenicu”, dok je susjedni Kaptol svoje potrebe zadovoljavao iz ciglane ponad Ribnjaka. Plemići koji nisu kupovali materijal iz neke od ciglana, gradili su vlastite manje peći za izradu cigala.

Sagradio ju oportuni potpukovnik Žigmund

Na parceli na kojoj se danas nalazi palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch u tadašnjoj Kapucinskoj, a danas Matoševoj ulici, početkom 18. stoljeća nalazile su se, prema jednom izvoru dvije, a prema drugom izvoru tri manje kuće. U izvanrednoj knjizi ‘Život u palači’ u izdanju Povijesnog muzeja, navodi se kako su tu bile mala drvena kuća kirurga Ivana Barlea (Warle) te veća zidana kuća plemića Ilijašića.

Tu zidanu kuću kupio je 1762. godine za iznos od 3000 forinti potpukovnik konjaničke čete u Banskoj krajini Žigmund (Sigismund) Vojković, koji će već sljedeće godine za zasluge u Sedmogodišnjem ratu odlukom kraljice Marije Terezije steći grofovsku titulu i promijeniti prezime u Vojkffy. Bio je to pripadnik starog hrvatskog plemstva “od Klokoča”, područja u karlovačkoj Vojnoj krajini. Osim toga, Sigismud je bio i izuzetno imućan, i to zahvaljujući oportunim bogatim brakovima. Prvo se kao mladić vjenčao s postarijom udovicom protonotara Kraljevine Ivana Branjuga. Kada je ona preminula, oženio je jednako bogatu Reginu Rauch.

Sama prodaja otezala se još dvije godine. Grof Vojkffy unajmio je te 1764. godine ciglanu na Tratini “da sagradi na doličan ukras i diku grada veoma veliku kuću za koju je potrebno mnogo stotina tisuća opeka”, kako nalazimo u izuzetnim djelima Lelje Dobronić, nekadašnje ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja koja je o Gornjem gradu i njegovim palačama napisala čak pet knjiga. Dodatno se Vojkffy obvezao kako će drva za paljenje opeke kupovati od gradske općine. Kao godina gradnje palače stoga se uzima 1764., što znači da joj je upravo ove godine 260. rođendan.

Grofov spor sa susjedom pekarom iz Mesničke

Nažalost, ime graditelja ostalo je povijesti nepoznato, baš kao i izvorni nacrti za gradnju. Najstariji nacrti koji danas postoje potječu iz godine 1780. Ono što se pak zna jest da je Vojkffyjev plemićki dom bio planiran kao najveća od svih dotadašnjih gornjogradskih palača. Vojkffy je dao srušiti prijašnje kuće, ali nije iščupao njihove temelje. Naime, 1969. godine se kopanjem pod pločnikom ispred sjevernog krila na dubini od oko jednog metra došlo do kamenog temelja koji se pod šiljastim kutem siječe s temeljem današnjeg pročelja. Pošto je tlocrt palače asimetričan, eksperti smatraju kako su kod gradnje, barem u podrumu, u obzir uzeti gabariti zatečenih objekata.

Dodatno, konfiguracija terena također je bila asimetrična, što su diktirale susjedne kuće i dvorišta na zapadnoj strani, odnosno u Mesničkoj ulici. Štoviše, grof Vojkffy još je 1772. godine imao spor sa susjedom pekarom Andrijom Bezjakom iz Mesničke ulice 34, koji je dvorišni zid svoje kuće podigao toliko visoko da je “zaklonio polovicu prozora gornjeg kata gospodina grofa”.

U donjem dijelu posluga, na katu obitelj

Palača zauzima otprilike dvije trećine parcele koja ima oblik nepravilnog pravokutnika. Svojim reprezentativnim pročeljem okrenuta je prema istoku, prema ulici i dalje prema Markovu trgu. Iza pročelja dva dvorišna krila protežu se prema zapadu, pa je iz tlocrtne perspektive palača uobličena u slovo “U”. Kako je to objašnjeno u monografiji ‘Život u palači’, veliki portal s ulice vodio je u vežu popločanu hrastovim kockama, koja je služila kao kolni ulaz, i iz koje se dva kraka stubišta penju na prvi kat. Palača se od podruma, preko prizemlja i prvog kata protezala još do tavana. Ugrubo, podrum i prizemlje služili su posluzi za održavanje palače, kuhanje i opsluživanje gospode, dok je prvi kat bio glavni stambeni dio obitelji.

U krilima u prizemlju nalazile su se stambene i pomoćne prostorije – dvije kuhinje, jedna u južnom i jedna u sjevernom krilu, soba za kuhare i smočnica. U vrijeme izgradnje, u kuhinjama su se vjerojatno pripremale velike količine gustih juha, pečenog mesa (najčešće kopuna, odnosno pijetla, te svinjetine, ali nešto rjeđe jer se brzo kvarila), zatim priloga čiji su glavni sastojci bili masti i brašno, gibanica, kao i za to doba rijetke delikatese: artičoke i ribe. Najviše se pilo vino s vlastitih posjeda te domaće pivo (nazivano “ječmena voda”), pošto je kvaliteta pitke vode bila prilično suspektna.

Bilo je i kave, čaja, limunade i čokolade, vrlo skupih napitaka koji su se morali uvoziti izdaleka. Krumpir je u drugoj polovici 18. stoljeća postajao sve češći gost plemićkih stolova, a začini – također iznimno skupi – koristili su se kako zbog poboljšanja ukusa, tako i da zatome miris i okus loše uskladištenih namirnica. Dio namirnica čuvao se i u drugoj smočnici u južnom podrumskom krilu, a prema navodima Josipa Matasovića u knjizi ‘Zagrebački kućni namještaj polovinom XVIII stoljeća’ iz 1925. godine, u njoj se čuvalo i vino te ulje.

Štale za konje na kraju sjevernog krila

Sve do kraja 19. stoljeća, kroz vežu su prolazile gospodske kočije, kao i kola s namirnicama. Kola bi zastala kod stepenica za prvi kat kako bi se gosti iskrcali, nakon čega bi produljile do dvorišta i spremišta za kola. Štale za konje nalazile su se na samom kraju sjevernog krila, a početkom 19. stoljeća dodana je i štala na južnom dvorišnom krilu palače, gdje se nalazio sedlarnik.

Kao što je to bio običaj u plemićkim palačama i domovima imućnih građana tijekom 18. i 19. stoljeća, kako se ne bi ometali gospodari i njihovi gosti, peći su se ložile izvana, iz hodnika ili sa stubišta. Jednak pristup imali su i graditelji Vojkffyjeve palače. Uske stepenice u južnom krilu palače služile su posluzi za brz i diskretan prolaz između podruma, prizemlja, prvog kata i tavana te za opsluživanje peći kojima nisu imali pristup sa stubišta. Palača je 1780. godine imala pet peći u južnom dijelu prizemlja i dvije u sjevernom, dok je u južnom krilu prvog kata imala pet, a u sjevernom četiri.

U velikoj dvorani na prvom katu, centralnoj prostoriji za primanje gostiju i održavanje socijalnih funkcija, postojala su dva kamina, smještena centralno na južnom i sjevernom zidu. Pošto su kamini dvorane, kao i dvije peći u sobama, bili nepristupačni s hodnika, za njihovo su loženje izgrađene posebne zavojite stepenice u sjevernom i južnom zidu veže koje su vodile do njihovih ložišta.

U velikoj dvorani spektakularni balovi i predstave

Godine 1780. palača je imala šest nužnika, iz kojih su se otpadne vode slijevale prema dvorišnom zahodu. Posluga je vjerojatno spavala u prizemnim dijelovima palače, prema navodima Josipa Matasovića. “Svaka iole gospodska kuća imađaše nuz ostali personal n. pr. sobarice, sokača (kuhara), još i ključara kuće, koji je bio odličnije družinče, jer mu se povjeravalo i trgovačke transakcije; račune je polagao uz prisegu. Njega zamjenjivaše “hiže čuvarica”.

Prvi kat bio je rezerviran za stanovanje vlasnika i njegove obitelji. Sačinjavalo ga je sedam soba u sjevernom krilu i šest u južnom, a središnji dio centralnog, uličnog krila zauzimala je velika dvorana koja se proteže skroz od uličnog pročelja pa sve do dvorišnih prozora i stoji točno iznad kolnog ulaza.

Ova nova Vojkffyjeva palača vrlo je brzo postala središnje mjesto okupljanja visokog društva, poglavito nakon velikog požara u Varaždinu 1776. godine, kada su se banska vlada te mnoštvo plemstva preselili u Zagreb. Krajem 18. stoljeća u velikoj dvorani često su se održavale elitne zabave, plesovi i manje kazališne predstave. Za poklade 1786. godine kavanar Pley organizirao je u velikoj dvorani i još četiri sobe 16 spektakularnih balova za plemstvo. Uz ulazninu od 34 krajcara po osobi balove je posjetila 1451 osoba, bilježi u svojoj knjizi ‘Rodoslovlje Vojkffy’ iz 1904. godine Emilij Laszowsky.

“Za osvježenje servirali su se razni napici i mala jela – “kafa sa skorupom, čaj, čokolada s kiflom… limunada, mlijeko od badema, sladoled u svim vrstama, punč, …francuski likeri, naranče, limuni, slatkiš u omotima i po komadu” uz cijene od 1 do 10 krajcara. Zimi 1787., 1788. i 1790. u palači su organizirali plesove – i naplaćivali ulaznice – pripadnici glumačke družine Johanna Weilhammera. Društvo se sastajalo u velikoj dvorani sa četvorim vratima i visokim prozorima na suprotnim frontama, a među prebogatim damama i gospodom vješto su se provlačile livrirane sluge u bijelim rukavicama.

Palača je grofu postala ozbiljan financijski teret

Međutim, unatoč njegovu imetku, ova gornjogradska palača već 15-ak godina nakon gradnje postala je težak financijski teret vlasniku. Već 1779. godine počeo je pregovore sa Zagrebačkom županijom te ju je godine 1780. ponudio na otkup po cijeni od 33.000 forinti, uz otplatu na 11 godina. Županiji je trebao prostor, jer ga nije imala dovoljno u svojoj zgradi na Markovom trgu (nalazila se na istočnoj strani, nasuprot sakristije Markove crkve). Prostor im je trebao za arhiv, blagajne, urede i – zatvor. Upravo iz tog kupoprodajnog dogovora potječu najstariji poznati nacrti palače: geometar Zagrebačke županije Giovanni Batista Bacchini napravio je vrlo detaljne tlocrte podruma, prizemlja, prvog kata i tavana, kao i nacrt pročelja.

Upravo na potonjem nacrtu vidljivo je kako središnji dio portala oko ulaznih vrata nije bio potpuno dovršen. Također je vidljivo i da je obiteljski grb koji se još i danas može vidjeti isti onaj koji je na palači od prvoga dana – grb obitelji Vojkffy. Stoji na zabatu središnjeg dijela pročelja, iznad ovalnog tavanskog prozora, i sastoji se od ruke koja izlazi iz oblaka i drži mač te triju kruna iznad nje. Zanimljivo je da gotovo jednako tako izgleda i grb obitelji Oršić, jedino što se u njihovom slučaju ruka naslanja na troglavo brdo.

U nastavku pročelja Bacchini je prikazao dvorišni zid na čijem je južnom kraju niska jednokatnica s dva otvora u prizemnom dijelu. Podrum te manje zgrade vjerojatno je bio korišten kao “ledvenica”, prostorija za čuvanje leda, a malena vrata što su izlazila na Kapucinsku ulicu vjerojatno su služila kao ulaz za poslugu i dostavu. Županija naposljetku nije kupila palaču te 1780. godine, pa tako nisu izvršene ni pregradnje za koje je već bio izrađen predračun. Autor tih preinaka trebao je biti graditelj Joaness (Ivan) Eyther. Nakon smrti prvoga vlasnika palače Sigismunda Vojkffyja, imanje je naslijedio njegov sin iz trećeg braka s Elizabetom Malatinski – grof Franjo Vojkffy. Nije dugo čekao prije nego što je Zagrebačkoj županiji obnovio ponudu o prodaji pod identičnim uvjetima – 33.000 forinti.

Brza izmjena novih vlasnika: Oršića, Kulmera i Raucha

Akvarelirane nacrte i prikaz pročelja tada je izradio upravo spomenuti Joaness Eyther. Županija je planirala preuređenje podruma palače i dogradnju zgrade u dvorištu, ali prodaja je propala i ovaj put. No taj pokušaj vrijedan je iz današnje perspektive jer se usporedbom Eytherova nacrta s Bacchinijevim može vidjeti kako su se u prvih 20-ak godina života palače u njoj dogodile samo minimalne građevinske intervencije. Eytherovi nacrti pružaju i neprikosnoven prikaz toga kako je bio organiziran život jedne plemićke obitelji u tadašnjem Zagrebu.

Grofovi su, kako se može vidjeti, konje držali pod krovom svoje stambene palače. Uz sjevernu staju, u samom kutu dvorišta, bio je smješten nužnik, vjerojatno za konjušare. Nasuprot sjeverne staje, u dvorištu uza zapadni zid, bila je jama za smeće. Zapadno i južno od glavne kuće bilo je dvorište, koje se u južnom dijelu pretvaralo u vrt uređen na francuski način: strogi geometrijski oblici travnjaka bili su uokvirani grmljem. Pošto u dvorišnom zidu nije bilo ulaza kakav tamo stoji danas, jasno je da su kola, konji i pješaci ulazili isključivo na glavna vrata palače. S dvorišne strane na ogradni zid naslanjala se otvorena kolnica, a postojala je i zatvorena, na jugozapadnom uglu palače. U blizini vrtnih nasada u dvorištu postojao je bunar. Prema južnom dijelu dvorišta pružao se s prvog kata manji balkon, s ogradom s lisnatim ukrasima.

Grof Franjo Vojkffy evidentno nije odustajao od prodaje naslijeđene palače, premda točne okolnosti nisu ostale zapisane u povijesti. Tek se zna da je 1806. godine vlasnikom postao grof Adam Oršić. Pod tim imenom palača je bila zapisana tek nešto više od četiri desetljeća, jer je 1847. godine temeljem nasljednog prava prešla u ruke baruna Franje Kulmera, koji je bio nećak Adamova sina Jurice Oršića. Ni Kulmerovi se nisu dugo zadržali na Gornjem gradu, jer je od njih palaču 1870. godine kupio barun Levin Rauch.

Grad kupio palaču zbog arhitektonske vrijednosti

Kroz sve te godine događale su se, jasno, i pojedine preinake na ovoj velebnoj kući. Primjerice, 1885. godine, dok su vlasnici bili Rauchovi, u dvorištu je na mjestu stare sagrađena nova gospodarska zgrada za konje i kočije. Pretpostavka je kako su u to vrijeme probijena i velika dvokrilna vrata iz dvorišta na ulicu, čime je palača dobila još jedan kolni ulaz. Na prvom su katu, nadalje, postavljene nove kaljeve peći, od kojih dvije krasi barunski grb obitelji Rauch. Kako doznajemo iz monografije ‘Život u palači’ u izdanju Hrvatskog povijesnog muzeja, od 1886. godine barun Rauch iznajmljivao je južni ulični prizemni dio palače poštanskom uredu, u koji se moglo ući kroz drugi južni ulični prozor koji je bio izduljen u vrata. Pošta se u palači nalazila vjerojatno sve do prvih desetljeća 20. stoljeća.

Godine 1931. Gradski magistrat od udovice Geze Raucha kupuje palaču i zatvara poštanski ured, a tada je i zazidan ulaz iz Matoševe ulice te maknut ostakljeni dodatak na balkonu. Grad je palaču kupio zbog iznimne arhitektonske vrijednosti s namjerom da u nju smjesti gradski muzej, ali malo-pomalo počeli su je koristiti zagrebački gradonačelnici i Gradski magistrat. U ugovoru između udovice Rauch i Općine slobodnoga i kraljevskoga glavnoga grada Zagreba vidljivo je kako je barunica uz zgradu prodala i dva brončana lustera i četiri umjetničke slike koje su se nalazile u velikoj dvorani, zatim stakleni luster i instalacionu zastavu bana Levina Raucha. I dok su brončani lusteri i dalje na istome mjestu, a zastava je u Muzeju grada Zagreba, slike i stakleni luster su nestali.

Potres 2020. iselio Muzej. Budućnost joj je neizvjesna

Magistrat je odmah nakon kupnje temeljito obnovio palaču, ali poštujući njezin arhitektonski značaj. Najveće intervencije bile su ugradnja nekoliko tanjih pregradnih zidova kako bi u prizemlju i sjevernom krilu prvog kata dobili više prostorija. Sve te preinake bile su gotove do 1934. godine. Dvorana je ukrašena portretima zagrebačkih gradonačelnika, danas smještenima u Muzeju grada Zagreba. Kroz naredna desetljeća palača je zadržala svoj izgled. U periodu dok je palaču koristio Narodni odbor grada Zagreba, gospodarska zgrada u dvorištu pretvorena je u objekt s više prostorija, bez specificirane namjene.

A kada je 1959. godine dovršena gradnja nove vijećnice, tadašnji predsjednik skupštine Grada Većeslav Holjevac ustupio je palaču na privremenoj bazi Povijesnom muzeju Hrvatske. Njezin sljednik, Hrvatski povijesni muzej, u palači je ostao narednih 60-ak godina. Kroz to vrijeme provedene su brojne obnove, najznačajnija je bila sanacija unutrašnjosti 1992. i 1993. godine. Zanimljivo je da je više od polovice prostora palače služilo kao “čuvaona” za više od 50.000 eksponata, a da su se samo manji dio – južno krilo prvog kata te podrum – koristili kao izložbeni prostor.

Nažalost, katastrofalni potres 2020. godine teško je oštetio palaču i prisilio Hrvatski povijesni muzej na prvo privremeno, a potom i trajno zatvaranje. Dugogodišnji planovi o preseljenju Muzeja na prikladniju lokaciju tako su maksimalno ubrzani pa će Muzej relativno skoro dobiti novi dom. Što će se dogoditi s palačom Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch? Za nadati se da se nakon obnove neće dogoditi ništa velikoga, nego da će i narednim generacijama služiti kao ogledni primjerak najcjelovitije očuvane i najreprezentativnije feudalne gradske palače iz baroknog doba u Zagrebu.

---

Posebna zahvala Hrvatskom povijesnom muzeju i Muzeju grada Zagreba na materijalima.