Znanstvenik o depresivnoj stvarnosti: ‘Nikada nije došlo do prave tranzicije s ugljena, nafte ili čak drva’

‘Privlačnost pojma ‘energetska tranzicija’ je snažna, nudeći viziju buduće transformacije koja opravdava sadašnju neaktivnost’

Jean-Baptiste Fressoz, povjesničar znanosti, tehnologije i okoliša poznat po iznimno kritičkom pristupu dominantnim narativima o energetskoj tranziciji, napisao je komentar u kojem brutalno ogoljuje pravi odnos svijeta prema energentima kojih se, navodno, pokušava riješiti.

Fressoz je komentar napisao za Dezeen, a inače je zaposlen kao istraživač pri francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (CNRS) te predaje na institucijama EHESS i École des Ponts ParisTech. Njegov znanstveni rad fokusiran je na povijest suvremene ekološke krize, energetike i materijalnih simbioza u industrijskim društvima. Autor je više knjiga, među kojima su L’Apocalypse joyeuse (Povijest tehnološkog rizika), The Shock of the Anthropocene (s Christopheom Bonneuilom) i More and More and More: An All-Consuming History of Energy.  U nastavku prenosimo autorov komentar u cijelosti.

---

Globalna povijest energije nije priča o zamjeni, već o akumulaciji. Nikada nije došlo do prave “tranzicije” s ugljena, nafte ili čak drva.

Godine 2024. drvo je još uvijek proizvodilo dvostruko više energije od nuklearne energije. Iste te godine, unatoč rastu obnovljivih izvora, emisije iz elektroenergetskog sektora nastavile su rasti. Uzbudljiva naracija o tehnološkom napretku često prikriva puno monotoniju stvarnost: stalno nakupljanje materijala i izvora energije, umjesto njihove zamjene.

Uzmimo za primjer rasvjetu. Kada je električna energija potisnula uljanu lampu u međuratnim godinama, time nije prekinuta ovisnost rasvjete o nafti. Umjesto toga, turbine na pogon nafte u elektranama nastavile su održavati svjetla upaljenima – a danas sama automobilska svjetla troše više nafte nego što je cijelo svjetsko gospodarstvo trošilo 1900. godine, kada su uljane lampe osvjetljavale domove diljem svijeta. Ako nas povijest ičemu uči, onda je to da nijedan izvor energije ili materijal nikada nije postao zastario.

Sve snažnija simbioza energenata

Ovdje nije riječ samo o dodavanju novih izvora energije, već o simbiozi: oblici energije rastu zajedno, ispreplićući se i međusobno se osnažujući u tkivu industrijskih gospodarstava. Industrijalizacija, primjerice, nije bila jednostavan prelazak s drva na ugljen. U Britaniji početkom 20. stoljeća, sama rudarska industrija trošila je više drva za podupiranje podzemnih hodnika nego što je cijela nacija spalila za grijanje stoljeće ranije.

I kao što je ugljen potaknuo potrošnju drva, tako je nafta potaknula potražnju za ugljenom – bilo za proizvodnju čelika, izgradnju automobila ili postavljanje cesta. Zauzvrat, nafta je omogućila masovnu proizvodnju sirovina, uključujući ugljen i drvo, dodatno učvršćujući njihovu ulogu u gospodarstvu.

Beton nije istisnuo druge materijale

Ista logika simbioze oblikuje i povijest graditeljstva. Umjesto da svjedočimo prijelazu s jednog materijala na drugi, u graditeljstvu se događa širenje i ispreplitanje svih materijala. Izvanredan rast betona od 1950. – s 0,5 na 20 milijardi tona godišnje – nije istisnuo druge materijale, već je potaknuo i njihov rast.

Beton je omogućio više stakla, ali i više drva i više cigle – dva materijala koja je navodno „zamijenio”. Polovica ukupnog betona koristi se za izgradnju prometne infrastrukture, koja pak omogućuje širenje zgrada; druga polovica čini ploče i okvire koji podupiru slojeve stakla, cigle, drva i čelika.

Fosilna goriva i dalje čine 80% u SAD-u

Otkako je svijet službeno prepoznao klimatske promjene kao globalni problem 1992. osnivanjem Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, udio fosilnih goriva u globalnom energetskom miksu gotovo se nije promijenio, tvrdoglavo ostajući iznad tri četvrtine.

Čak i u razvijenim gospodarstvima, koja su uspjela smanjiti emisije, fosilna goriva i dalje dominiraju: 2024. činila su 80 posto potrošnje energije u SAD-u, 75 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu i oko 50 posto u Francuskoj i Danskoj. Vjetroturbine i solarni paneli danas samo pomažu napajanju svijeta koji je i dalje temeljno ovisan o ugljenu, nafti i plinu – za čelik, hranu, beton i globalni prijevoz zrakom i morem.

Odakle ideja o ‘energetskoj tranziciji’?

S obzirom na ovu povijest akumulacije i simbioze, odakle potječe ideja o „energetskoj tranziciji”? Do 1970-ih taj se pojam rijetko koristio. Stručnjaci su očekivali promjene u sastavu energetskog miksa i moguću stabilizaciju ukupne potrošnje, ali ne i potpuno nestajanje pojedinih izvora energije.

Zaštitnici prirode su se, zapravo, više brinuli zbog dugoročnog iscrpljivanja zaliha ugljena nego zbog njihove zamjene. Njihova vremenska perspektiva protezala se kroz stoljeća. Godine 1915. Herbert Jevons, sin ekonomista Williama Stanleyja Jevonsa, predviđao je da će britanska potrošnja ugljena dosegnuti vrhunac oko 2100. na 400 milijuna tona godišnje, a zatim se stabilizirati na 300 milijuna tona do 2200. Pojam tranzicije, u suvremenom smislu, bio im je stran.

Sam izraz „energetska tranzicija” dolazi iz nuklearne fizike, gdje opisuje prijelaz elektrona između energetskih stanja. Kasnije su ga preuzeli zagovornici nuklearne energije, osobito pristaše brzorastućih reaktora. Ti reaktori, sposobni pretvoriti sve izotope uranija u gorivo, nudili su viziju neograničene energije i rješenje za iscrpljivanje fosilnih goriva. Iz te vizije proizašao je jezik „tranzicije” – postupan, stoljećima dug razvoj od ograničene prema beskonačnoj energiji.

Naftna kriza 1970-ih dodatno je popularizirala taj pojam. Tada je „energetska tranzicija” postala fleksibilan slogan, otvoren za razne vizije: od nuklearnih snova do ponovnog oživljavanja ugljena, solarnih utopija, ekonomija stabilnog stanja i ekoloških kritika. Svi, od neo-maltuzijanaca do tehno-optimista, mogli su se okupiti oko tog pojma.

Bilo je nužno brzo i potpuno ukidanje fosilnih goriva

Možda je najneobičniji obrat to što je ta naracija, rođena iz sredinom 20. stoljeća prožetih strepnji zbog oskudice i tehnoloških obećanja, reciklirana za klimatsku krizu. Kada se globalno zagrijavanje pojavilo kao političko pitanje krajem 1970-ih, isti ekonomisti i institucije koje su upravljale energetskom krizom prilagodile su svoje okvire za rješavanje tog izazova.

Klimatski izazov zahtijevao je nešto sasvim novo: ne sporu evoluciju kroz stoljeća, već brzo i potpuno ukidanje fosilnih goriva u roku od nekoliko desetljeća, ne zbog oskudice, već zbog potrebe ograničavanja atmosferskog ugljika unatoč obilju i niskoj cijeni fosilnih goriva.

Viziju budućnosti koja opravdava sadašnju neaktivnost

Razlika između te dvije krize – energetske oskudice i klimatske destabilizacije – bila je duboka, a ipak ih je vodio isti intelektualni kompas. Kontinuitet je upadljiv, ali i nesrazmjer.

Prikazujući budućnost kao niz velikih tranzicija između energetskih sustava, povijest energije odigrala je diskretnu, ali ključnu ideološku ulogu. Ona daje povijesnu težinu i uvjerljivost vjerojatnosti za ukidanje fosilnih goriva u roku od dva do tri desetljeća – vjerojatnosti za koji ne postoji presedan.

Privlačnost “energetske tranzicije” je snažna, nudeći viziju buduće transformacije koja opravdava sadašnju neaktivnost.

Haus