Kruži divna priča o djedici iz Đakova, crnom i bijelom dudu i svima koje usrećuju već 25 godina

Naletjeli smo na ovaj post na Facebooku, jedan gospodin ga je podijelio u grupi Permakultura bez granica. I odmah nas je dirnuo. Napisao ga je Mladen Katić, poljoprivrednik iz Slavonije, umirovljeni projektant, čovjek koji već godinama svoje znanje o sadnji nesebično dijeli s drugima, inspirira ih i ohrabruje. Kratka priča gospodina Katića raznježila je mnoge, u grupi i izvan nje, a u njoj se prisjeća trenutka kad je od jednog nepoznatog djedice iz Đakova dobio dvije male sadnice duda. Danas, 25 godina kasnije, te dvije male sadnice pretvorile su se u mnoštvo velikih zdravih stabala koje usrećuju sve oko sebe – ljude i životinje. Uz dopuštenje gospodina Katića, prenosimo njegovu divnu, inspirativnu priču.

Prije 25 godina jedan djedica iz Đakova dao mi je dvije male sadnice duda. Jedan crni, jedan bijeli. Prvi urod imali su nakon 5 godina. Bijeli su bili krupni, sočni i slatki. Izabrao sam jedan od najvećih, izgnječio ga u ruci, pomiješao sa šakom pijeska, razastro na površinu 10×100 cm i prekrio s 2 cm zemlje. Niklo je 12 lijepih sadnica.

Posadio sam sve i sad su to već velika stabla. Prvih godina rasli su od 1 do 2 metra godišnje. Sad rastu sporije, ali najveći je već dosegnuo visinu blizu 10 metara. Od jednog krupnog ploda bijelog duda dobio sam 10 crnih dudova, 1 crveni i jedan bijeli. Poslije su dudovi nicali po cijelom imanju, polovinu sam podijelio, a polovinu presadio na zgodnije mjesto.

Zanimljivo je da svaki od tih dudova ima drugačiji okus, veličinu i boju, iako su svi potomci samo 2 stabla. Sad rodi blizu 30 stabala, gotovo sve ptice ih obožavaju, rođaci, susjedi, prijatelji, poštari… Mnogi gosti iz većih gradova nisu nikad u životu jeli dud i ugodno se iznenade kad ga probaju.

Često se sjetim pokojnog djedice iz Pavićeve ulice u Đakovu… Nismo se uopće poznavali. Ni ime mu ne znam, ali često mu kažem “HVALA” što je nešto u meni vidio i baš meni odlučio dati te dudove. Usrećio je stotine ljudi, ptica, ježeva… Sjetim se onda i drugih ljudi, koje sam tako usput sretao i dobio nekakve poklone, koji su bitno utjecali na moj život. Nikad ne znate da li ćete baš danas sresti nekog stranca, koji će vam ljubaznom gestom, mudrom riječju ili samo pogledom pokrenuti neki novi softver u glavi, srcu ili duši…

Sjetim se onda i jedne lijepe priče, koja ide otprilike ovako:

U jednom manastiru glavni monah nije bio zadovoljan međuljudskim odnosima među monasima pa je proširio priču da je jedan od monaha zapravo Krist. Naravno da se svaki monah pitao tko bi to od njih mogao biti Krist i od tada se prema svima odnosio s puno poštovanja.

Bilo bi dobro kad bismo se i mi tako odnosili prema svima oko sebe, jer nikad ne znamo da li je netko koga smo sad sreli, možda ne baš Krist, ali bar netko poput dobrog djedice iz Đakova, koji je i nama i mnogim drugima s dvije skromne sadnice duda uljepšao život.