Paladino: ‘Tedeschi je stvorila interijer koji oplemenjuje i eksterijer. Veseli prolaznike, podučava’

Prenosimo osvrt Zrinke Paladino na novi Yammatov prostor u Ulici Franje Račkoga u Zagrebu

Nema tomu odveć, no, svejedno, kao da je pred čitavu vječnost bilo. A, zapravo, odvilo se srpnja 2017. godine, netom po održanim izborima u Gradu Zagrebu. Ne onim prošlim, već pretprošlim, po kojima su gradska Uprava na čelu s tadašnjim gradonačelnikom, a on pak s odabranim arhitektima, naveliko najavljivali jedan projekt – onaj uređenja Trga žrtava fašizma i okolnih mu ulica.

Preklopilo se to i s vremenom mog napuštanja mjesta zamjenice pročelnika u nadležnom zagrebačkom konzervatorskom tijelu, te tako i s početkom samostalnog konzervatorskog djelovanja. I prije i poslije velike životne prekretnice javno sam se osvrtala na taj “neodoljivo” osmišljeni projekt, posljedice kojeg su i danas vidljive u neposrednom okolišu tog jedinog donjogradskog slobodnog kružnog zdanja osmišljenog od Ivana Meštrovića, a isprojektiranog i ostvarenog (te od izvornog stanja višestruko i mijenjanog) od čitavog niza eminentnih hrvatskih arhitekata i graditelja.

Vrijeme zaustavilo neke opasnije segmente

Na moje tadašnje na znanje nemilo primane kritičke stručne osvrte (nažalost, ništa drugačije nije ni danas) reagirali su mnogi, pa i autorica projekta planirane obnove. No, sve to ovdje više nije važno jer je vrijeme zaustavilo oživotvorenje nekih opasnijih segmenata te urbanističko-arhitektonske priče, koja se, kao što će to biti scenarijem i nekih nepromišljenih projekata trenutne gradske Uprave, pokazala brzopletom i plitkom. Nekvalitetnom po grad i njegove stanovnike.

Ovaj podulji uvod ispisan je samo kako bih se njime dotakla jednog segmenta te varljive iluzionističke bajke iz 2017. godine, izložene u gotovo svim važnijim tiskovinama, koja se doticala ulice Račkoga. Te važne povijesne i prometne spojnice našeg Zagreba. Rečenim projektom obnove, Račkoga je središnjim dijelom uključivala pješačku šetnicu, obostrano među kolnim tracima ograničenu travnatim površinama “oplemenjenim” kuglastim šimširima i kamenim klupama.

Eh, upravo te klupe iz neostvarene urbanističke priče ono su što me neki dan navelo na smijeh i zaključak kako bi nam danas par takvih klupica, uglavljenih na mjestu jednog od tvrdoglavije ukorijenjenih gradskih parkirnih poteza, baš dobro došlo! Jer, par fiksnih sjedala na mjestu s kojega bi se pružao pogled na nešto promišljeno, kvalitetno i dobro u našem gradu, možda i ne bi bilo naodmet…

Ne dozvolimo da nam nenormalno postaje normalnim

Šalu na stranu, no problemima izborano lice našeg Zagreba baš je u tom dugotrajno nespretno i nesretno rješavanom segmentu važnog donjogradskog prometnog čvorišta dobilo jedan malen, no važan “lifting”. U vidu (samo) naizgled jednostavno ostakljene ulične prizemne fronte u Ulici Franje Račkoga 10, kojom zapravo i otpočinje današnji stručni osvrt.

Nije nezamijećenim prošlo kako je prošle godine ondje otpočelo preuređivanje jednog od većih uličnih lokala, recentnije i u namjeni banke, no kako to već u našem glavnom gradu i biva, od te informacije nije se očekivalo nešto posebno. Brzinski se pretopila u pretpostavku još jednog otužno osmišljenog i k ulici golemim obrambenim naljepnicama oblijepljenog prostora. Kakvi su nam, kao pješacima, od trenutka usvajanja obljepljivanja kao temeljnog oblikovnog elementa gotovo svih ključnih prizemnih gradskih poteza, odavno neugodno i agresivno nametnuti.

Zastrašujuće je to, no čini se i da smo na naljepnice (preprodavača zlata, diskontnih prodavaonica, kladionica…) – kako, izgleda, ne poznajemo boljeg ili plemenitijeg načina rješavanja izgleda prizemnih lokala našega grada – i “oguglali” te ih počeli i prihvaćati. No, što god nam se izmaltretiranima neznanjem i neučinkovitošću odgovornih počelo pričinjati, ne dozvolimo da nam nenormalno postaje normalnim jer, eto, postoje i neki rijetki primjeri koji ukazuju da ipak može biti bolje, ljepše i plemenitije.

Najprikladnije mjesto za Yammat – uz građane

Arhitektica Maja Tedeschi tomu nas je podučila adaptacijom prizemnih lokala u toj sretnoj iznimci, adresiranoj na Račkoga 10. Uz središnji ulaz zgrade, prizemlje zauzimaju tri lokala – manji, središnji “coffee2go” Ziggy’s Coffee, te dva krajnja u namjeni studijskih prostora. Da, dobro ste pročitali! Kako je riječ o prostorima (i ne samo zagrebačkog!) radija Yammat FM, studiji su, dakako, radijski. I plemenito je jedan od njih, onaj zapadniji, najveći, “glavni”, prozvan Studijem Alena Balena. Kome to ime ne znači puno, neka istraži malo jer to ime jedno je od važnih pa ga Zagreb treba i pamtiti. Kao, uostalom, i druga, dobrim djelima istaknuta imena, no tom temom pozabavit ćemo se nekim drugim tekstom. Ovime se posvećujemo jednom krasno riješenom interijeru u srcu našeg Zagreba.

Preseljeni iz višegodišnjeg privremenog doma u divnoj Laubi Tomice Klička, Yammatovci su pronašli svoje mjesto na najprikladnijem mogućem mjestu – uz građane grada, kojima su i djelovanjem posvećeni. Može li ljepše?

Prošetala me arhitektica Tedeschi svojom realizacijom. Kakvi ispravno riješeni interijeri redovito i jesu, i ovaj je reduciranog oblikovnog izričaja. Malim je brojem sredstava ostvareno puno jer su isti do najsitnijeg detalja odreda sjajno riješeni. Reduciranim sredstvima jedino se tako i smije postupati, sve drugo nije preporučljivo.

Orahom spojeni prošlost i sadašnjost s budućnošću

Pa navedimo ovdje tek nekoliko podataka o detaljima tog obuzimajućeg interijera, kojeg primarno definiraju već spomenuti ostakljeni ulični studiji. U najvećem od njih dojmljiva drvena tribina slušatelja/posjetitelja sučeljuje se s ulicom i prolaznicima, no istovremeno ga i dijeli od ugodnog “dnevnog boravka” u intimnijoj i pogledima skrivenijoj pozadini.

Izvedba stolarije od strane novosadske tvrtke Bože Jankovića Enterijeri Janković dokazom je kako ne postoji detalj koji se – kada se, dakako, zna – ne može krajnje perfekcionistički riješiti. Drvo takve izvođače isključivo i zaslužuje, a orahom je na ovom primjeru arhitektica promišljeno spojila prošlost i sadašnjost s budućnošću. Jer, ovaj interijer zaslužuje opstanak. Trajnost.

Drveni akustični izo-paneli prate i tribinu i ostakljene urede pod i nad njom, omatajući prostor toplinom i ugodom, a dakako da je osigurano i sve drugo radijskim prostorima nužno – “gluhe sobe”, osiguranje sendvič-zidovima pod akustičnom žbukom, mekani “upijajući” podovi u tapisonu… Goleme plohe fasadnog stakla u elegantnim metalnim okvirima izvedene su od najobičnijeg stakla koje transparentnošću omogućuje poglede izvana u unutrašnjost prostora. Koji se ne krije, i ne taji, te se najiskrenije izlaže prolaznicima. Izbjegnut je tim prostim staklom uobičajeni zelenkasti reflektirajući odsjaj zagrebačkih izloga u izo-staklima i postignuto je puno.

Pomno biran mobilijar i minimalizam u interijeru

Minimalistički riješen interijer prati i rijedak, pomno biran mobilijar. U glavnom studiju, veliku i, dakako, morem gramofonskih ploča ispunjenu drvenu tribinu, prati radni prostor s pultom voditelja te samo par crnih drvenih kubičnih sjedalica Chair 84 Donalda Judda. U izlogu, pak, uz nekoliko malih stropnih reflektora dvije stajaće lampe Toteme, Sergea Mouillea iz 1960-ih godina, čaroliju interijera osiguravaju i noću.

“Razodijevanje” središnjih stupova visokog prizemnog prostora rezultiralo je moćnim vertikalama nosive konstrukcije, nanizanim od uličnog izloga do pune dubine interijera prirodno osvijetljenog i s unutarnje, prema dvorištu orijentirane strane. Oplemenjene ortogonalnim rasterom drvenih stropnih podgleda nad njima te moćne konstruktivne vertikale zaključene su i elegantnom geometrijom grednih i stropnih istaka te linijski osmišljenim rasvjetnim tijelima.

Osim ožbukanog i ugodnim sivim tonom oličenog središnjeg stupovlja i pobočja prostora, čitav prostor nad sivim tapisonom “obavija” drvo, orah, kojim je obilježena i središnja jezgra s krasnim drvenim stubištem, pristupom katnoj studijskoj galerijici. Ostakljena i orijentirana prema velikom studiju, ista predstavlja i visinski graničnik razvoju drvenih tribina i stuba pod njom.

Naslovnica albuma Low Life ispraća vas u podzemni dio

U, od uličnih pogleda zakriljenijoj, unutrašnjosti dva niža drvena stolića nad krhkom metalnom konstrukcijom okružuje velika “U” sofa pod svijetlim platnenim jastucima, osmišljena od autorice interijera, kojeg u tom središnjem prostoru pune visine obilježevaju i dva para visećih Moon lustera, Vernera Pantona iz 1960. godine. Nekoliko stolaca Fritza Hansena zakrivenih drvenom plohom iza sofe obilježava pristup krajnjem, dvoetažnom dijelu radnih prostorija.

Postrano glavnom ostakljenom ulazu jednokrakim je stubištem ostvarena veza s podrumskim prostorom. Konkavno riješenu krivulju rukohvata i stropnog podgleda nad stubišnim krakom zgodno prati i foto-tapeta naslovnice albuma Low Life grupe New Order, čiji nas naslov i doslovno ispraća u podzemni dio.

Važan iskorak prema boljem Zagrebu

Kako uličnim izlozima i priliči, u Yammatovima su izloženi radijski rekviziti, pa ti gramofoni i pojačala uličnim prolaznicima i bez oboružavanja reklamnim parolama iskreno pričaju svoju priču. Krajnje neobično i hrabro osmišljen, ovaj nevelik, no po mnogim dizajnerskim detaljima sjajno osmišljen radni prostor, predstavlja se važnim i bitnim iskorakom prema boljem i građanskijem Zagrebu. Kakav je, uostalom, svojom poviješću i zaslužio biti.

I nema veze što ovaj izdvojeni i gotovo osamljeni primjer predstavlja privatnu investiciju, važno je da se našem izmorenom gradu događaju i ovakvi pozitivni “ekscesi”, koji Zagreb, makar i točkasto, izdvajaju iz prevladavajućeg otužnog dojma grafiterstva, improvizacija, privremenih zavoja… Zagreb je, dakako, gradom i brojnih entuzijasta koji i osobnim sredstvima pokušavaju osigurati bolje. Jednom takvom – vlasniku Kuće za ljude i umjetnost Lauba – koji je dugo udomljavao i sam Yammat FM, posebno ću se, iz više razloga, posvetiti izdvojenim tekstom, no današnji zaključujem i jednim – čime drugim, doli – zaključkom. Kojim se, dijelom, moram i ispraviti, tj. dopuniti, jer danas izloženo rješenje ne možemo i ne smijemo nazivati samo interijerom. Ne!

Interijer koji oplemenjuje i eksterijer

U prilog toj tvrdnji poslužimo se i jednom friškijom složenicom, nespretno sklepanom prilikom jednog recentnijeg farbuckanja narušenog dijela asfalta pred lokalima u nedalekom susjedstvu. Riječ je naravno o – interijerizaciji eksterijera. Ili, možda, eksterijerizaciji interijera? Ne znam više, no, svejedno, nije ni bitno! Nikada pomislila ne bih da bi mi ta nečuvena umotvorina jednom mogla i poslužiti, a dogodilo se upravo to, jer ako se neko zagrebačko rješenje može proglasiti takvim čudom, onda je to upravo ovo Yammatovo.

Apsolutno je nevažno da li ovaj interijer arhitektice Maje Tedeschi i njezinih vještih suradnika/izvođača poradi njegove iskrenosti i “prelijevanja” lijepoga i na ulicu sagledavamo “eksterijerizacijom interijera” ili ga, pak, poradi “ulijevanja” važne ozelenjene prometnice i njezinih pješaka u radni/društveni prostor jednog važnog gradskog radija ocijenimo “interijerizacijom eksterijera”. Važno je da smo u Zagrebu dobili interijer koji oplemenjuje i eksterijer. Koji veseli prolaznike. Koji podučava.

I koji zasigurno zaslužuje uvrštavanje među nominacije za najvažniju stručnu nagradu – onu najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutarnjeg uređenja – “Bernardo Bernardi”. O tom vjerojatno ni naša arhitektonska struka dvojit neće.

Kako je i mene, napola Korčulanku, veselilo ispisati ovaj osvrt, i samog Bernardija bi veselilo moguće nagrađivanje jedne talentirane korčulanske snahe.

U to sam uvjerena više no 100 posto.

Čitavih 102.5!

---

Tekst je originalno objavljen na blogu Zrinke Paladino, možete ga pročitati ovdje.