Paladino o ‘hrđavoj zgradi’ koja je podijelila građane: ‘Zagreb žudi za suvremenim intervencijama’

‘Hrđavi monovolumen’ označava vrijeme pozitivnih mijena i u tužno zapuštenom Zagrebu i značajan je po mnogočemu. Primarno po pohvalnoj senzibilnosti investitora koji se, nauštrb u Zagrebu tako žalosno uobičajenih megalomanskih zahtjeva za ‘katovima i kvadratima’, odlučio za očuvanje volumenske i prostorne memorije, piše Zrinka Paladino

Današnjim uratkom posvećujem se jednom radu u nastajanju. Preciznije – djelu u dovršavanju, koje mi je milo iz više razloga, pa će o nekima od njih biti riječi i u daljnjem tekstu. Ako uradak nastavite čitati, a ako ne, i tako je dobro.

Pišem o jednom manjem višestambenom ostvarenju koje je i tijekom gradnje dobrano izazivalo i budilo duhove. I to je, vjerovali ili ne, dobro – buditi duhove. Lijepo je kada su pritom ta buđenja afirmativna. Manje je lijepo uzburkavati mrzovoljne duhove, no ni to ne škodi tu i tamo. Mrzovoljiti mrzovoljne.

Riječ je o ostvarenju neposredno susjednom vrijednom zagrebačkom kulturnom dobru – Ljetnikovcu biskupa Aleksandra Alagovića u Novoj Vesi 86.

Možda jednom pozvonim…

Slobodnostojeća Alagovićeva jednokatnica pravokutnog tlocrta pod niskim skošenim krovištem ostvarena je 1828. godine pregradnjom građevine negdašnjeg većeg majura koji je zauzimao i parcelu pojedinačno zaštićenog ljetnikovca, današnjim granicama prostrtu od Nove Vesi 86 do Medveščaka (sjeverno od broja 103).

Prema podacima iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, projekt te pregradnje za biskupa Aleksandra Alagovića ostvario je 1824. godine poznati zagrebački graditelji Bartol Felbinger, no pri izvedbi je došlo do znatnijih odstupanja od prvotne projektne zamisli.

Iz istog izvora doznajemo i kako su u njegovu prizemnom salonu očuvane zidne slike s grbovima pokrajina. Možda jednom i pozvonim vlasnicima (s čijim se divnim psom preko ograde godinama pozdravljam) te ih zamolim za razgled kulturnog dobra u njihovu vlasništvu. No, o tom potom…

Jedna od najstarijih zagrebačkih ulica

Taj obilno ozelenjen vrt s pripadajućim mu središnjim ljetnikovcem i danas je s istoka i zapada obostrano omeđen transparentnim uličnim ogradama i jednom je od najvrjednijih točaka sjevernog dijela Nove Vesi. Jedne od najstarijih zagrebačkih ulica, pružene od Kaptola do sjevernije mu Zvijezde.

Povijesno naselje tijekom prve polovine 14. stoljeća zvano Villa već je početkom druge polovine istog stoljeća kao “naše novo selo pored Crkve svetog Ivana Krstitelja” prozvano Lepa Ves te ubrzo potom i do danas očuvanim nazivom – Nova Ves. Stanovnici istog, Purgari Novoveški, plaćali su poreze Kaptolu i u skromnijim su kućama uzduž ulice posjedovali obrtničke radionice.

Zahvaljujući izvorima vezanim i uz istraživanja povjesničarke umjetnosti Željke Kolveshi, ističemo kako je Nova Ves stoljećima bila staništem 12 prebendara (posjednika) Zagrebačke katedrale koji su brinuli za katedralne oltare. Tijekom 18. stoljeća njihove male drvene kuće smijenile su zidanice pa Nova Ves i danas obiluje starijim prizemnicama i nižim katnicama, no i nekim visinama znatno istaknutijim suvremenijim ostvarenjima. I među takvima ima dojmljivijih jer kvalitetna arhitektura je kvalitetna arhitektura, nevezano uz koja se razdoblja vezivala. Početak se Nove Vesi od kraja 1990-ih godina dičio i jednim od najljepših hrvatskih trgovačkih centara – Kaptol centrom – dijelom oblikovno narušenog recentnijim građevinskim intervencijama.

Čuvarica ambijentalnog mjerila

Jedno od krajnjih sjevernih ostvarenja s istočne strane Nove Vesi, a s juga neposredno susjedno Alagovićevu ljetnikovcu, dugo je bilo temom rasprava, prijepora pa i sukoba, čak i u krugovima nadležnih zagrebačkih konzervatora.

Za vrijeme mog rada na mjestu zamjenice pročelnika u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode nekoliko se kolega raspitivalo i za moj osobni stav po pitanju zamjenske gradnje na tom mjestu oko kojeg su se dugo “lomila koplja”. Napose iz razloga što je u to doba već bila dovršena visoka zamjenska gradnja na Medveščaku 103 – neposredno susjedna i predmetnoj lokaciji, ali i parceli zaštićenog ljetnikovca – mučilo ih je dugotrajno odbijanje još jedne visoke zamjenske gradnje.

Nije gradnja u Novoj Vesi 84a, onakva kakvu smo je volumenom i geometrijom mi baštinili, bila djelom značajnog graditelja ili arhitekta, niti je predstavljala u cijelosti izvorno očuvan graditeljski sloj predmetnog prostora. Ne, no čuvala je ambijentalno mjerilo zaključnog segmenta Nove Vesi, uokolo već bitno narušenog brojnim nesuvislim i neprimjereno oblikovanim zamjenskim gradnjama, te je mjerilom ostala sukladna susjednom joj ljetnikovcu.

Nisu svi prostori za sve

I pritiskaše kolege i kolege, investitori i investitori nadležne konzervatore da popuste. Jedan me je kolega iz generacije čak bio počastio i neugodnom kritikom, tipa – Zrinka, ti svojim stavovima i odlukama oduzimaš kruh mojoj djeci!

Dugo me proganjao taj komentar, premda i danas mislim kako je bio krajnje neprimjeren i nedobronamjeran. Zašto bi konzervatori, čiji je posao osigurati vrijedne segmente baštinjenih prostora, bili krivcima u očima projektanata koji nisu u stanju ocijeniti priliči li prostoru nešto ili ne?

Zašto, pak, njihovi projekti nisu promišljeniji i bolji, prostorima prikladniji i primjereniji? Nisu svi prostori za sve. Baš naprotiv, svaki je za se i specifičan za nešto drugo. Visoke zamjenske gradnje? Dapače! No ne svugdje, već gdje ih prostor zaziva. A u Zagrebu, tako zatočenom substandardnim i arhaičnim, zapuštenost zaziva na puno mjesta.

Kvalitetni tragovi našeg vremena

Dugo je, tako, konkretnijim intervencijama odolijevala pri kraju već i bitno konstruktivno narušena visokoprizemna kuća Nove Vesi 84a. I kako sam, sada već i poodavno, napustila mjesto među nadležnim gradskim konzervatorima, prestala sam razmišljati i o njoj.

Osobno baš nikada nisam dvojila o nužnosti odobravanja konkretnijih zamjenskih gradnji, ondje gdje su bile dozvoljive i preporučljive. Nikada me nisu mučila ni segmentna osuvremenjivanja slike našeg glavnog grada, koji kao da je nekim vrjednijim dijelovima zapeo u davnoj prošlosti. Gradovi trebaju rasti, kvalitetno se i kontrolirano razvijati, te je nužno da se segmentima i popunjavaju suvremenim ostvarenjima.

Kakvim bi se drugim zdanjima, ukoliko nije riječ o uvjetovanim faksimilnim rekonstrukcijama, mogli popunjavati? Da živimo u 17., 18. ili 19. stoljeću baroknizirali bismo se, klasicizirali, historicizirali… Danas isključivo smijemo ostavljati kvalitetne tragove našeg vremena. Promišljene i vrijedne, dakako, jer ono što, nažalost, najčešće za sobom u gradograditeljstvu ostavljamo, nije za hvalu, već za sram i za susramlje. Nedojmljivim i nekvalitetnim, nažalost, ne oskudijevamo i ono u nas prevladava i pritom nam ono rijetko suvremeno dobro u svem prosječnom ili ispodprosječnom što nas okružuje bolno bode oči. Navikli smo na loše i to je loše.

Lijepo iznenađenje zagrebačkog biroa

No, lijepog li iznenađenja!

Na parceli Nove Vesi 84a, kao neposrednoj južnoj susjedi ozelenjene parcele Alagovićeva ljetnikovca – koju prostorno treba trajno uvažavati! – izroni situaciji volumenom primjereno, a oblikovnošću krajnje suvremeno ostvarenje istaknutog zagrebačkog arhitektonskog biroa NFO.

Pisanjima sam se već osvrtala na prostorna i arhitektonska ostvarenja tog vrijednog ureda, no ovom prilikom neću duljiti jer se njihovu djelu u Novoj Vesi valja detaljnije posvetiti tek po njegovu zaključenju. Zasad samo napominjem kako Nova Ves dobiva značajno ostvarenje. Volumenom neveliko, a ventiliranim pročeljima – gornjih dijelova u cortenu, suterenskim u profiliranim vlaknocementnim pločama – dojmljivo.

Pritom zabrinute građane, koji mahom komentiraju “sirovost” vidljivo ostavljenih nosača “nečega” na bazi građevine, treba umiriti činjenica da ista, sa samo pet stambenih jedinica, nije zgotovljena. Nosači čekaju obloge, parteri uređenje.

Očuvanje volumenske i prostorne memorije

“Hrđavi monovolumen” označava vrijeme pozitivnih mijena i u tužno zapuštenom Zagrebu i značajan je po mnogočemu. Primarno po pohvalnoj senzibilnosti investitora koji se, nauštrb u Zagrebu tako žalosno uobičajenih megalomanskih zahtjeva za “katovima i kvadratima”, odlučio za očuvanje volumenske i prostorne memorije. I nije pogriješio. Manjim će dobiti više. Nadležni, pak, konzervatori, uvažavanjem prijedloga suvremenih volumena i plašteva dokazuju vještinu spretnog balansiranja između povijesnih i zadanih datosti.

Kulturna dobra nužno je čuvati, ali ih i osiguravati kvalitetnim vizurama. U uređenom i kulturnom Svijetu tomu je tako i ondje se itekako kontroliraju i susjedne im gradnje koje ih volumenima i oblikovanjem ne smiju ugroziti ili zakloniti.

Građani će se stoga na možda im “na prvu” i neobičan, no skladan i nevelik volumen ipak brzo naviknuti. Jer mogla je u njihovoj pješačkoj vizuri na istom mjestu izroniti i još jedna zamjenska zgradurina kakvih ne manjka ni u užem susjedstvu predmetne parcele. Mogla je, ali, srećom, nije.

Zagreb žudi za suvremenim intervencijama

Ponekad uspijemo dokazati da nismo skroz za otpis. Ponekad. Rijetko, ali ipak… Neupitno smo grad otvorenih mogućnosti. Brojne nedolične gradnje bez povijesnih ili stilskih vrijednosti čekaju svoje arhitektonske sljednice.

Ne treba zazirati od suvremenih intervencija, Zagreb žudi za njima. Nisu problem nit visine, Zagreb ih se do naših dana nije bojao.

Treba znati.

I dopustiti.

Ali isključivo onima koji znaju.

Nemamo puno takvih.

Prijavljivali oni svoje radove za nagrade ili ne, te bili njima ovjenčani ili ne, njihova djela redovito se prostorno ističu.

S razlogom je tomu tako.

---

Tekst je originalno objavljen na blogu Zrinke Paladino, možete ga pročitati ovdje. Dosadašnje osvrte Zrinke Paladino na Hausu možete pročitati ovdje.