Zrinka Paladino: Puno o Zagrebu danas govore 3 kuće u Jurišićevoj i jedno vazdarozo stabalce

Zagrepčanima koji vole svoj grad, stalo je. Problem je, međutim, što svjetlosnom brzinom raste broj onih kojima stalo nije ili im je, pak, svejedno. Ti kojima je sve svejedno najnejasniji su mi, no svatko ima pravo na svoje mišljenje i stav. Pa i oni kojih je stav da stava nemaju.

Posljednje vrijeme pisanjem sam se više zezala, no ozbiljila, pa se danas laćam jedne stručne teme. O Zagrebu, dakako. O čem bih drugom?

Naš (nekoć lijep i uređen) grad Zagreb grade brojne građevine, a među njima je i određen broj onih značajnih. Vrijednih čak i uvrštavanja u Listu Registra kulturnih dobara Ministarstva kulture (i medija) Republike Hrvatske. Rasute su takve ljepotice po čitavu gradu, grozdovi njih rese naš Kaptol i Gornji grad, obilje ih je i unutar gusto izgrađenih blokova Donjeg grada.

Kako se udaljavamo od centra, “razvodnjava” se i njihova gustoća, premda ih, zahvaljujući lijepoj položenosti našeg nekoć obilno ozelenjenog grada, u velikom broju ima i po zagrebačkim ozelenjenim obroncima. Logično. Divni, pitomi krajolici zazivali su kvalitetnu arhitekturu, dojmljive projekte i ostvarenja.

Zagrepčanima kojima nije stalo

Danas je priča ponešto drugačija, pa, kako bi se osiguralo mjesto izranjanju suvremenih arhitektonskih “ljepotica”, nerijetko zbog manjka slobodnog prostora nastradavaju baš ta najvrjednija povijesna ostvarenja. Tu i tamo se, naravno, ostvari i poneko krasno suvremeno zdanje, no takva su prije iznimkama koja potvrđuju poražavajuće pravilo, no dokazima opsežnije kvalitetne arhitektonske produkcije.

Prije osam godina dobrano sam se posvetila baš toj temi i knjiga koja je iz tog truda nastala – Zagreb. Antivodič bila je uspješnicom koja se rasprodala u samo par mjeseci. To me najviše veselilo iz razloga što je dokazalo tvrdnju da je Zagrepčanima stalo. To mislim i danas. Zagrepčanima koji vole svoj grad, stalo je. Problem je, međutim, što svjetlosnom brzinom raste broj onih kojima stalo nije ili im je, pak, svejedno. Ti kojima je sve svejedno najnejasniji su mi, no svatko ima pravo na svoje mišljenje i stav. Pa i oni kojih je stav da stava nemaju.

Isparile zaštite s kulturnih dobara

U tih gotovo osam godina od Antivodiča izdogađalo se koješta i u mom profesionalnom životu, pa i u Zagrebu. Izmijenila su se vodstva i Grada i nadležnih gradskih ureda, a neki ključni ravnatelji/pročelnici/šefovi mijenjani su i više puta. Za razliku od danas, zagrebački su Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode ponekad vodili i oni koji za vođenje tog specifičnog posla nisu imali ni zvanja, ni znanja. Bilo je, dakako, u povijesti vođenja tog važnog Zavoda i onih koji su znali, ali su to znanje koristili isključivo za svoju korist i dobrobit, no bilo je i razdoblja vladanja potpunog neznanja prepunog poslušnosti i agilnosti u njezinu dokazivanju.

U jednom od takvih prethodnih razdoblja odvilo se i par “haripoterskih” čudesa, zahvaljujući kojima su, na primjer, s pojedinih preventivno zaštićenih kulturnih dobara zaštite “isparile” i prije isteka zakonski predviđenog trogodišnjeg roka. U tom je razdoblju valjalo izraditi prijedloge za zaštitu predmnijevanog kulturnog dobra, istu i utvrditi te kulturno dobro upisati u Listu zaštićenih kulturnih dobara. Međutim, neke su naše vrijedne građevine “izmakle” zaštiti i tako se “oslobodile” njezinih ograničavajućih mjera pri intervencijama. U njihovim interijerima i volumenima, na plaštevima, zatvorima, detaljima…

Ako ne znamo ili ne možemo – pustimo

Postojale su te, srećom, u našem glavnom gradu još uvijek na više mjesta opstaju i situacije u kojima nekoliko kuća u nizu predstavlja zasebna pojedinačno zaštićena kulturna dobra. Iz različitih razdoblja, stilova, arhitektonskih radionica… Baš raznolikost stilova i bogatstvo arhitektonskih izričaja predstavljaju posebnu vrijednost nekog grada, koja i njegove građane koji o njima skrbe predstavlja vrijednima divljenja.

Upravo zato takve slojeve valja puštati na miru, taman ih i dugotrajnije ostavljali u poražavajuće zapuštenim stanjima. Ako ne znamo ili iz nekog razloga ne možemo djelovati kako treba, pustimo vremenu da nas odnese, a našem gradu pružimo kvalitetniju šansu s nekim mlađim i sposobnijim naraštajima. Ako smo takve uopće u stanju odgojiti. Ako, ako… Puno je i previše tih “ako”.

Jedna od takvih visokovaloriziranih i zaštićenih “poteznih” situacija bila je i ona u Jurišićevoj ulici. Preciznije, u Jurišićevoj 22, 24 i 26, a kako bi vam se te vrijedne gradnje i približile, citiramo i segmente iz rješenja o njihovoj zaštiti. Isti opisi dohvatljivi su svima u Galeriji nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba, koju djelatnici već spomenutog Zavoda za zaštitu odavno pohvalno pune. Ukoliko želite više naučiti o nastajanju i razvoju Jurišićeve ulice, svakako pročitajte i blogovski uradak Kreše Galovića Od Puževe od Jurišićeve ulice. Hommage Gjuri Szabi iz 2013. godine. Svakako to učinite. Lijepo je detaljnije poznavati vlastiti grad.

Izrazita arhitektonska vrijednost

No, vratimo se našim trima kućama. Kako slika našeg grada danas i zaslužuje, krenimo odozada, pa iz istog izvora doznajmo i kako se na ugrađenoj, najamnoj, trokatnoj zgradi Greiner i Waronig u Jurišićevoj 26, izgrađenoj 1906.-1907. godine, u svojstvu investitora, projektanta i izvođača pojavljuje baš Građevno poduzeće Greiner i Waronig. Nadalje, upoznajmo se i s tvrdnjom kako u toj građevini – …usprkos težnji za maksimalnim iskorištenjem prostora, stanovi kvalitetom zadovoljavaju standarde stambene izgradnje toga vremena… – te kako ista – … stambeno-poslovna zgrada, kao kvalitetan primjer izgradnje u stilu secesije, posjeduje izrazitu arhitektonsku vrijednost.

Lijepo!

Prepuni smo bili vrijednosti, pa i onih – izrazitih arhitektonskih.

I da priča tu ne bi stala, uz zapadni bok te ljepojke priljubila se još jedna vrijedna gradnja. Zaštićena, također. Stoga s iste internetske adrese doznajmo i kako je ugrađenu, dvokatnu, najamnu kuću Deutsch u Jurišićevoj 24, za investitore Alberta i Wilima Deutscha, do 1902. godine ostvarilo Arhitektonsko-građevno poduzeće Hönigsberg i Deutsch. Arhitekt Vladimir Baranyai 1924. godine kuću je rekonstruirao, potpuno joj izmijenivši prvobitni izgled pročelja, ali istovremeno redizajnirajući i njezine unutarnje prostore. Kratki opis tog kulturnog dobra zaključuje pomalo nemušto formulirana rečenica – Zgrada se odlikuje arhitektonskom vrijednošću – no, dobro. Nešto lijepo bolje je i tako zaključiti, nego li nikako.

Nadogradnja petog kata i hotel

I čudna li čuda za naš grad, od 2016. godine te je dvije zaštićene gradnje pratila i ona treća u nizu, rješenjem o preventivnoj zaštiti do konca 2019. godine preventivno zaštićena zgrada u Jurišićevoj 22. Danas, nažalost, istu više ne možemo pronaći u Galeriji nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba, no njezinu izvornu vrijednost iščitavamo u opisu s korisne internetske stranice Arhitektura Zagreba, odakle citiramo: “Zgrada hrvatske podružnice Wiener Bankvereina na uglu Jurišićeva 22/Palmotićeva sagrađena je 1921./1923. prema projektu Ernsta Gotthilfa i Alexandera Neumanna, bečkih arhitekata specijaliziranih za gradnju bankarskih zgrada. Na temelju izvedbenih projekata arhitekta Janka Holjca radove je izvelo građevno poduzeće ‘Janko Holjac i drugovi’.”

U registru Galerije nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika o zgradi je navedeno: “…Vanjski izgled građevine, kao i bogata unutarnja oprema i dekoracija do danas gotovo u potpunosti očuvanog interijera, dio su totaldizajna art-déco izričaja kojim se ispunjavaju tadašnji najnoviji zahtjevi bankovnih prostorija za praktičnošću i funkcionalnošću, istovremeno ističući reprezentativnost i monumentalnost moderne bankarske palače.”

U toj se zgradi nalazila poslovnica Zagrebačke banke, a krajem 2018. godine, nakon preuređenja i nadogradnje petoga kata, otvoren je Hotel Capital.

Nelijepo!

Nagrđeno donjogradsko križanje

Građevina opravdano štićena preventivnom zaštitom koja je trebala rezultirati uspostavljanjem trajne zaštite u jednom je trenutku “odštićena” pa je tako s vremenom, logično, izbrisana i iz Galerije nepokretnih kulturnih dobara Grada Zagreba. Velike intervencije na rekonstrukciji, dogradnji i prenamjeni jugoistočne uglovnice Jurišićeve i Palmotićeve ulice zaključene su koncem 2018. godine otvaranjem hotela, premda je rok preventivne zaštite građevine isticao tek krajem 2019. godine. Zagreb je tako dobio jedan raskošnije opremljen hotel, no istovremeno je slika jednog od njegovih važnijih donjogradskih križanja ostala nagrđena nezgrapnom hidrocefalusnom dogradnjom u najvišoj zoni nekoć volumenom skladne uglovne gradnje.

Dogradnje katova potencijalno ugrožavaju sve izvorne gradnje, napose one vrjednije ili pojedinačno zaštićene. Skladne proporcije rijetko poznaju uspješnih naknadnih kompromisnih rješenja, te izvornim volumenima, napose onim uglovnim, visinske dogradnje najčešće liježu kao “kravi sedlo”. Baš iz tog razloga uspostavljanje zaštita nad vrijednim ostvarenjima nužnost je koja se u uređenim i civiliziranim društvima ne propušta. I, naravno, po uspostavljanju zaštita o kulturnim se dobrima pažljivo brine, no mi smo, ipak, nažalost, priča za se. Nit smo uređeni, nit civilizirani.

Zaštićene građevine polako se urušavaju

Apsurd je da su od triju ovdje opisanih gradnji danas uređena pročelja samo one građevine s novom hotelskom namjenom koja je izgubila šansu za uvrštavanje u Registar kulturnih dobara, dok se dvije zaštićene građevine polako, no sigurno kao smrt, urušavaju pred očima građana Zagreba.

Pritom zgrada Deutsch svoje stoljeće nosi bolje i za nadati se da će njezini nevjerojatni dijelovi interijera, po kojima sam, zahvaljujući vodstvu danas pokojnog prijatelja, šetala i svjedočila njihovoj vrijednosti, ostati očuvani i za djecu djece naše djece. I njihove djece djece…

Ulično pročelje zgrade Greiner i Waronig u Jurišićevoj 26 bijednoga je stanja, oljušteno je i poluogoljeno, no i takvo je dostojanstveno u svojoj izvornosti i valja nam ga ostaviti na miru. Dok ne budemo znali i mogli.

Bez korijenja. Bez postojanosti. Bez mjere.

Onomu, pak, u čemu smo danas izuzetno vješti svjedočimo pri prolascima pokraj prizemlja te zaštićene zagrebačke ljepotice. Ostakljenje njezinog istočnog lokala “resi”, naime, i jedno rozo stabalce. Umjetno, dakako, kakvi su, vjerojatno, i neki nokti koji se iza njegova stakla “ugrađuju”.

Valjalo bi se potruditi doznati i da li su “saditelji” tog stablolikog rozog mufića ishodili dozvolu za ugradnju istog na ulično pročelje jedne zaštićene kuće. U centru (nekoć) grada.

Puno o Zagrebu danas govori to jedno vazdarozo stabalce.

Bez korijenja, dakako, kako nekako djelujemo i mi danas.

Bez postojanosti.

Bez povijesti.

Bez mjere.

Bezveze.

---

Tekst je originalno objavljen na blogu Zrinke Paladino, možete ga pročitati ovdje. Ranije kolumne Zrinke Paladino možete pročitati ovdje.