Ovo su najbolja ostvarenja hrvatske arhitekture u 2024.

Sinoć je na Savskom nasipu otvorena Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata (GIO) u 2024. godini, a nagrađeni su najbolji projekti.

Dobitnike godišnjih nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata odabrao je stručni žiri arhitektica i arhitekata u sastavu: Ana Boljar, Mario Kralj, Iva Martinis, Helena Paver Njirić, Nikola Popić, Tomislav Soldo, Ana Šverko i Vjekoslav Gašparović te gost iz Slovenije, arhitekt Jure Grohar.

Izložba će biti otvorena do 22. lipnja na Savskom nasipu (pokraj Pogona i kluba Močvara), a može se razgledati od 0 – 24 sati, a u nastavku slijede dobitnici UHA-inih nagrada.  

Nagrada Viktor Kovačić

Nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva dobili su MVA / Mikelić Vreš Arhitekti za Proizvodno-poslovnu zgradu Dubrovčan.

Tomislav Soldo iz žirija ovako je obrazložio nagradu: “U Dubrovčanu, mjestu Krapinsko-zagorske županije nedaleko od Zagreba, autori donose svjež, gotovo utopijski pogled na promišljanje tipologije i oblikovanje poslovnih zgrada. Usidrena na rubu poslovno-proizvodne zone u razvoju, zgrada vizualno gravitira prema okolnoj šumi, postajući tako inicijator dijaloga s nepoznatim. Njezina vanjska staklena opna, nalik osmozi, upija prirodni okoliš u unutrašnjost, dok izvana djeluje gotovo nedodirljivo, svojom pojavnošću nadilazeći kontekst u kojem je smještena.

Jednoetažna građevina kvadratičnog tlocrta, izdignuta na topografiji triju humaka, naoko levitira, pozivajući na postupno otkrivanje – ponajprije prolaskom „ispod“, a potom dolaskom u središnji kružni atrij otkuda se parom stubišnih krakova uspinje prema unutrašnjosti objekta.

Po ulasku, korisnik se nalazi u „mekom“ unutarnjem perimetru kuće, čija forma omogućuje autonomno nizanje sadržaja te njihovu konzumaciju kružnim, gotovo muzejskim kretanjem kroz prostor. Taj inkluzivan obruč, snažno orijentiran prema atriju, objedinjuje recepciju, slobodno pozicionirana radna mjesta, malu kružnu dvoranu, spiralne stube koje vode do sadržaja na krovnoj etaži te maleni auditorij. Neprimjetno se otvarajući prema suterenskoj etaži, on se postupno prelijeva na zajedničke boravišne prostore i nastavlja prema vanjskoj terasi. Kao kontrapunkt ovoj tečnoj prostornoj dinamici, vanjski, oblikovno „tvrdi“ perimetar objekta karakteriziraju klasičniji, modularno nanizani radni prostori s jasnim fokusom na okolni pejzaž.

Poput predmeta čiji se odraz nađe uhvaćen između dvaju zrcala i time biva repetiran u beskonačnost, tako i ovdje konzument prostora, stisnut između dviju uglačanih ploča poda i krova, doživljava prostore putem neprekidnog kretanja. Na taj način nastaje svojevrsna arhitektonska naracija u duhu „mise en abyme“.

Snažno izražene odluke autora o podizanju standarda i kvalitete poslovnih prostora, kao i davanju značaja pomalo zapostavljenom oblikovanju poslovnih zgrada, tu dobivaju dodatnu vrijednost. Na pijedestalu od zelenih humaka stvoren je svojevrsni ‘hommage’, te Ona nominalno postaje Kuća za rad.”

---

Nagrada Drago Galić

Nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2024. godinu dobili su Hrvoje Njirić i Iskra Filipović / njiric+arhitekti za Double Villu Bukovac u Zagreb.

Jure Grohar, član žirija, ovako je obrazložio nagradu: “Već sam naziv ‘Double Villa Bukovac’, koji su arhitekti nadjenuli projektu, ističe njegovu najvažniju temu. Pod tipom vile općenito se podrazumijeva bolja (ali ne nužno i veća) stambena zgrada s velikom zelenom parcelom, pa je bitan odnos prema okolini i zelenilu.

Danas se tim nazivom često reklamiraju „nadstandardno“ spekulativno građene višestambene zgrade – „urbane vile“. Atribut „duplo“, naravno, odnosi se na dvije kuće, uvjetno dvojnog tipa, koji je izvorno nastao s ciljem što ekonomičnije gradnje na maloj parceli. Ovdje su kritički reartikulirana oba „generička“ tipa stambenih zgrada, a arhitekti su stvorili suvremenu arhitekturu koja je inovativna na više razina.

Dvije obiteljske kuće u obliku lomljenih lamela postavljene su na rubu parcele – poput programiranog „zida“, koji uspostavlja ulicu prema cesti, a stvara veliki zeleni vrt prema centru Zagreba koji se prostire u podnožju.

S ulične strane stambeni dijelovi kuća izgledaju kao da su smješteni na zelenom nasipu u kojem se nalaze garaže i servisni prostori. Konzolne betonske stube vode do ulaza koji se nalaze u razini iznad ulice. Izduženi objekti povezani su otvorenom terasom koja na specifičan način stvara situaciju atrijskih kuća, a ujedno predstavlja točku potencijalnog povezivanja dviju susjednih obitelji. Na svakoj od lamela nalazi se još manji volumen sa spavaćom sobom, zapravo samo prostorijom smještenom u prizemlju, čime se konačno definira „novi“ tip linearne prizemne atrijske kuće u nizu, koja se dužom stranom otvara prema van (standardne atrijske kuće obično se dodiruju dužim stranicama, a kontakt s eksterijerom imaju preko užih stranica).

Materijalna podjela prati „tripartitnost“ objekata – podrumski dio je „zemljani“, prizemlje obloženo opekom, terasni volumen okružen je laganom fasadom, pri čemu arhitekti propituju i način korištenja fasadnih materijala. Ulična fasada od opeke nije izvedena kao „standardni“ stereotomski zid, nego su opeke naslagane jedna na drugu duž uske strane – pokazujući njihov perforirani presjek, dajući ovoj oblogi lakši, tekstilni karakter.

S vrtne strane, za razliku od supermaterijalne fasade od opeke, moglo bi se govoriti o „odsutnosti“ fasade – radi se o „samo“ standardnim dvostrukim staklima, koje će od pregrijavanja štititi nadstrešnica od čeličnih profila. Potpuna otvorenost prema vrtu i pogledu na Zagreb govori o hedonističkom potencijalu stanovanja, a kuću skromne kvadrature naravno pretvara u modernu vilu. „Boks“ terasa obložen je kabelskim policama od pocinčanog lima, a njihove tipične perforacije stvaraju nasumični ornament na pročelju – možda bismo nazivu projekta mogli dodali i odrednicu „Readymade Semper“.

Primjer dviju kuća relevantan je doprinos suvremenoj hrvatskoj arhitekturi jer kritičkim promišljanjem dosljedno razvija arhitektonske inovacije na razini urbanističkog oblikovanja, tipološke organizacije i materijalnog određenja.”

---

Nagrada Bernardo Bernardi

Nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja dobili su Jadranka Kruljac Polak i Nikola Polak za Kuću 3R u Lovranu.

Helena Paver Njirić napisala je obrazloženje nagrade:“Architecture appears for the first time when the sunlight hits a wall. The sunlight did not know what it was before it hit a wall.”
Louis Kahn

“Stara lovranska radionica za popravak brodskih motora, trodijelna niska introvertiranih prostorija s pristupom kroz tri servisna otvora i lomovima krovnih ploha, transformirana je u jedinstven stambeni prostor. Uklanjanjem poprečnog zida i prednjeg pročelja, te ugradnjom triju lameliranih drvenih greda postiže se nova prostorna podjela stambene namjene. Umještanjem spavaće –noćne drvene kutije u prostor ekstrovertiranoga dnevnog boravka s cjelovitim, ostakljenim pročeljem prema dubokoj terasi s pogledom na Kvarnerski zaljev, stvara se jedinstveni ambijent za odmor.

Smještena u diskontinuiranom rezidencijalnom krajoliku iznad Lovrana, kuća unutar zatečenih gabarita zadržava sve zatečene datosti – podjelu prostora, krovne lomove i otvore na zabatima – kako bi s neizmjernom lakoćom i sa svega nekoliko odluka prostor servisne radionice bio pretvoren u istinski ambijent odmora sa širokim, dalekim pogledom.

Naslijeđena tripartitna podjela pretvara se otvaranjem zida prema terasi u novi, trodijelni boravak – terasa kao otvoreni, a dnevni boravak kao zatvoreni prostor te noćni drveni kubus kao introvertirani prostor. Iznad spavaćeg dijela otvara se prostrana galerija, kao proširenje dnevnog u radni prostor ili dodatni smještajni, spavaći potencijal. Veličinu prostora relativiziraju otvoreni lomovi plohe krova i (ne)postojeća granica između terase i zatvorenog prostora, kojom nastanjeni dio varira u odnosu na godišnja doba i vremenske uvjete – od manjega (zatvoreni dio boravka i spavanje) do najvećega, s integriranom terasom i ljetnom kuhinjom.

Autori se nadovezuju na kahnovsku filozofiju arhitekture prepoznajući dvojnu prirodu arhitektonske teksture: onu materijala i onu cjeline kao posljedice konstrukcije. Suprotno ideji slobodnog plana, prostor se definira odnosom mase i strukture, čime se afirmira kultura gustoće, fizičke i značenjske rasprostranjenosti nosivoga, materijala i teksture u potrazi za vlastitim (pre)označavanjem temeljnih arhitektonskih elemenata „zida, stupa, grede i prozora te njihovog suodnosa u prostoru kojima se složenost suvremenih zahtjeva raspleće i prevodi u jednostavne termine“.

Materijali su svedeni na bazično. Monokromna, bijela ovojnica naglašava teksture dodanih elemenata – drvene lamelirane grede, drveni noćni box, sirovi svijetli podovi i jednostavni okviri za poglede – sve je temeljeno na izravnom, osjetilnom iskustvu materijala.

Naizgled gusto izgrađeno susjedstvo, vrlo skromno oblikovanih velikih kuća bogatog kolorita i mala prizemnica bivše radionice koja zauzima gotovo čitavu, vlastitu parcelu, stvaraju začudno suglasje u kojem radionica tiho preuzima fokus, ostavljajući prepoznatljivu estetiku apartmana u priobalju gotovo nezamijećenom.

Danas nestajući prostori stvaranja, mali ili veliki prostori radionica ili negdašnje proizvodnje bude osjećaje i predstavljaju zamjetni potencijal. Prostori su koje počinjemo voljeti tek kad ih spoznamo. Ili možda kad građevine izgube svoju prvotnu namjenu, kad postanu ruine, počinju stvarati nova čuda za nove početke. Takvim začudnim novim početkom smatramo i ovu prenamjenu obične radionice za servis brodskih motora u prostor za odmor, za obitelj i prijatelje, s dalekim pogledom na zaljev.”

---

Nagrada Neven Šegvić

Nagradu Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture dobili su Emil Jurcan i Luka Skansi za Ediciju Dobrolet.

“Zaljubljenici u arhitektonsku misao, Emil Jurcan i Luka Skansi, pokreću 2017. godine ediciju „DOBROLET – prostor arhitektonske kritike“ u suradnji s Društvom arhitekata Istre i izdavačkom kućom Sandorf, kako bi ponudili na hrvatskom jeziku prijevode izuzetnih, ali manje poznatih teorijskih djela vezanih uz arhitekturu i prostor, a koja nisu dostupna na engleskome. Ime edicije preuzeto je od sovjetske aviokompanije za koju je Aleksej Gan oblikovao konstruktivistički vizualni identitet 1920-ih godina, baš kao i inspiracija za logotip. Format i namjera nadahnuti su međunarodnim džepnim izdanjima koja, poput DOBROLETA, pružaju izvrsno uređene autorske odabire u području arhitektonske teorije.

Počevši „Poglavljem o arhitekturi“ mađarskog filozofa i marksističkog teoretičara Györgyja Lukácsa iz 1963. godine, nastavili su prijevodima djela ruskog arhitekta, povjesničara i teoretičara arhitekture te jednog od ključnih teoretičara konstruktivizma u arhitekturi Moiseja Ginzburga – „Ritam u arhitekturi“ (1923.) i „Stil i epoha“ (1924.).

Nakon podsjećanja na manje znane protagoniste arhitektonske teorije, slijede manje poznati tekstovi poznatih arhitekata. Tu je prijevod doktorata Petera Eisenmana pod naslovom „Formalna osnova moderne arhitekture” s predgovorom Piera Vittorija Aurelija, a zatim i odabrani eseji Giancarla De Carla na temu participacije u arhitekturi prema odabiru Alberta Franchinija. „Od Ledouxa do Le Corbusiera: izvori i razvoj autonomne arhitekture“ bečkog povjesničara umjetnosti Emila Kaufmanna iz 1933. sljedeće je nezaobilazno djelo, koje uspostavlja vezu između estetskog kontinuiteta klasicizma i modernizma te predstavlja ideju o autonomiji arhitekture. Šesto izdanje ujedno je i prva autorska knjiga u ediciji.

„Tektonske studije“ Luke Skansija na neki način čine „par“ s Kaufmannom jer Skansi prepoznaje slične tektonske kulture u arhitekturi od ranog modernizma do danas, čime je ponovno u fokusu kontinuitet esencijalnih tema u arhitektonskom stvaralaštvu na nekoj drugoj razini.

Uz angažman niza izvrsnih suradnika – počevši od likovnog urednika Primoža Fijavža unutar čijih angažiranih ovitaka su asketski oblikovani sadržaji, do gostiju urednika, priređivača i prevoditelja – svako novo izdanje otvara prije svega etička pitanja koja prate oblikovanje prostora. Ta se pitanja ne mogu razriješiti samo na praktičnoj razini. Jer ideali u arhitekturi ne mogu preživjeti ako arhitektura nema potrebnu razinu autonomije, a ona se gradi upravo kroz teorijsku podlogu. Urednici razmišljaju o strukturnim karakteristikama arhitekture koje su inherentne disciplini od njezinih početaka do danas. I premda je „tektonika“ DOBROLETA, prema riječima urednika, intuitivna, u traganju za supstancom arhitekture ova izdanja međusobno rezoniraju, a poruke pojedinih djela dodatno se osnažuju njihovim kontinuitetom.”

---

Nagrada Vikor Kovačić za životno djelo

Nagradu Vikor Kovačić za životno djelo primio je Krešimir Ivaniš. O njegovoj bogatoj karijeri piše Mojca Smode Cvitanović:

“Arhitekt Krešimir Ivaniš 1952. godine je prvi put ušao u prostor na Trgu bana Jelačića, u kojem je tada djelovalo Društvo arhitekata Hrvatske (danas UHA). To je bilo vrijeme njegova srednjega tehničkog obrazovanja. Otada pa sve do danas taj je prostor prožet njegovim kontinuiranim prisustvom. Tu je bio pokretač i sudionik programa, akcija i polemika koje su obilježile profesiju tijekom razdoblja kontinuiteta i tranzicija, određujući njezine vrijednosne oslonce. Permanentno i dosljedno potvrđujući važnost djelovanja arhitekta izvan užeg područja profesije, istovremeno je afirmirao njezine altruistične, društveno relevantne orijentacije.

Poglavlja profesionalne biografije Krešimira Ivaniša ujedno su i teme povijesti zagrebačke arhitekture i urbanizma – od sudjelovanja u akcijama izgradnje Studentskoga grada u Dubravi 1950-ih, do projektiranja i izvođenja Jugomontovih stambenih naselja Remetinec, Zapruđe i Borongaj 1960-ih, od četvrte nagrade na natječaju za zgradu političkih organizacija na Prisavlju 1961. (s B. Radimirom), do interpolacije u Donjemu gradu, na dotad neizgrađenoj parceli u Gundulićevoj ulici 1970. godine.

Tema koja će od sredine 1970-ih činiti okosnicu njegova rada zagrebački su prostori sporta i rekreacije. Gotovo da u gradu ne postoji areal takve namjene kojemu Krešimir Ivaniš svojim bavljenjem nije posvetio pažnju. Urbanistički najznačajniji, nikad riješeni problem odnosa grada i njegove rijeke pritom ga je zaokupljao u nekoliko navrata. Studija Savskoga parka slobodnog vremena (1982., sa Z. Hebarom) inicirala je projekt Savskoga šetališta (1983.). ž

Realizacijom između Savskoga mosta i Mosta slobode te potonjim obogaćenjem parkom skulptura, prostorno je i sadržajno definiran danas najintenzivnije korišteni potez savskoga nasipa. Nadovezujući se na antologijsko djelo Franje Bahovca, situacija sportskog centra na zagrebačkoj Šalati također je rezultat palimpsesta tijekom vremena disponiranih projekata. Njezine su današnje prostorne konture uspostavljene nagrađenim natječajnim rješenjem (1980., s B. Doklestićem, M. Orlandinijem i V. Ožanić), odnosno potonjim provedbenim planom.

Izvedba uoči Univerzijade imala je spram predviđenoga tek parcijalni domet. Porast standarda sportskih programa pritom je ostvaren pratećim sadržajem umetka garderobe, restorana i neizvedene kuglane u nastavku tribine glavnog borilišta (1987., s V. Ožanić). Prvonagrađeno rješenje nikad izvedenoga plivačkog centra istočno od Bundeka (1977., sa S. Diminićem, B. Doklestićem, M. Orlandinijem i V. Ožanić) afirmiralo ga je u svojstvu sveučilišnog nastavnika. Formatom nagrađenih natječajnih radova daje doprinos poglavljima povijesti sportske arhitekture i izvan granica Zagreba, među ostalim rješenjem sportsko-rekreacijske zone Spinut-Poljud u Splitu (1975., s M. Orlandinijem i V. Ožanić) te rješenjem sportskog parka i plivačkog centra na Bentbaši u Sarajevu (1980., s R. Delalleom, M. Jošićem i T. Galijaševićem).

Bavljenje zagrebačkim prostorima rekreacije zaokružuje studijom Integralnog sustava sportske infrastrukture (1999.), podlogom nikad usvojenog plana grada pod nazivom Zagreb 2000+ Nova urbana strategija. Nedvojbeno projicirajući vlastite afinitete strastvenog rekreativca, uza svijest o neizbježnosti sportskih sadržaja pri vrednovanju kvalitete života zajednice, to je područje u velikoj mjeri odredilo polazišta njegova ustrajnoga društvenog angažmana.

Krešimir Ivaniš utemeljitelj je Komisije za sportsko graditeljstvo i okoliš Hrvatskoga olimpijskoga odbora. Istu je Komisiju vodio tijekom 28 godina, izradivši 50-ak stručnih studija i priredivši 12 međunarodnih seminara. Njegove zasluge u toj su domeni potvrđene počasnim članstvom u Programu za sport i slobodno vrijeme Međunarodne unije arhitekata (od 2003.) te priznanjem Sport i održiva arhitektura Međunarodnoga olimpijskog odbora (2019.) za izniman doprinos razvoju sportske infrastrukture temeljene na postavkama održivosti.

Profesionalni svjetonazor prenosio je pedagoškim radom na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu od 1981. do umirovljenja 2001. godine, u nastavi kolegija Arhitektonsko projektiranje i Zgrade za zdravstvo i sport. Na temelju njegova međunarodnog angažmana unutar paradigme održivosti, uspostavljen je dugogodišnji ciklus ljetne škole na Unijama, prepoznatljive izvannastavne dionice fakultetskog programa. Kao što je ultimativni smisao arhitekture upravo grad koji ona gradi, tako i biti arhitekt u istom gradu često zahtijeva proširene modalitete rada. Individualno i opće, privatno i javno, pozicije su pregovora u neprestanom disbalansu. Angažman Krešimira Ivaniša u tom je smislu beskompromisan, što potvrđuju deseci njegovih javnih istupa. Svatko ima pravo na grad, činjenica je to koju na osobit način shvaćaju oni kojima je upravo taj grad svrha i cilj djelovanja.”